Veliki Blek, novi pjesnici, prozirni psi i mi, dečki sa Stoje

Pjesnici (Oleg i Oleg)

20.1.2012. u Pulskoj gale­riji Milotić, Andi Pekica izlaže slike nas­tale pro­tek­lih šest mje­seci. Izložba pod nazi­vom “Veliki Blek, novi pjes­nici, pro­zirni psi i mi, dečki sa Stoje” govori o veli­čini Velikog Bleka, novim pjes­ni­cima, pro­zir­nosti pasa i uspo­me­nama života sa Stoje. Kroz slo­jeve zna­kova, slike doku­men­ti­raju nje­gov ate­lje, odnosno kru­žok. Ova izložba svo­je­vr­sni je nas­ta­vak sada već kul­t­nog doga­đaja u Pulskom caffe baru Sax (“Jednorog Alfredo, Brodogradilišta, Oleg Andi Oleg”). Otvorenje je u 20 sati, a izložba će ostat otvo­re­nom do 2.2.2012.

Iz kataloga

Nakon cik­lusa kojeg je ovoga ljeta (2011.) izla­gao po Dalmaciji sli­kar, pjes­nik, otac, muž, uči­telj, men­tor, pri­ja­telj, astro­nom-ribar-fizi­čar (…), ali prije svega čovjek – Andi Pekica ponovno i napo­kon, samos­talno izlaže u Puli. Tehnički gle­dano, izlaže slike.

Oslikana platna sred­njeg for­mata na prvi pogled govore o intim­nim doživ­lja­jima pre­poz­nat­lji­vim autor­skim ruko­pi­som. To nije daleko od istine. One govore o ate­ljeu, auto­ro­voj vjeri u sliku, riječ, znak, jezik, čes­tice koje se kreću brže od svje­tlosti (…), ali prvens­tveno o kru­žoku. Slika jest doku­ment.

Pekica se uz obi­telj okru­žuje pri­ja­te­ljima, sli­ka­rima, pjes­ni­cima, peda­go­zima, dizaj­ne­rima, odvjet­ni­cima, uče­ni­cima, biv­šim uče­ni­cima… Reklo bi se da su vrata nje­gova ate­ljea uvi­jek otvo­rena. Slike nas­taju u tom tre­nutku – kroz dru­že­nje, raz­go­vor. Slikar dje­luje kao fil­ter. On slika sam, ali ne i usamljen.

Mnoštvo tema koje se kroz raz­go­vor obra­đuju, što spon­tano, što ciljano, on na platna zapi­suje (!) boji­lom i pje­smama pisa­nih pisa­ćom mašinom.

Te zna­kove zatim kola­žira i slo­je­vito gradi sliku. Slojevi koje dodaje i odu­zima pro­por­ci­onalni su ranije spo­me­nu­tim odno­sima. Estetika nije ciljana, ona se jav­lja sama, budući da se radi o vrs­nom sli­karu snaž­nog crteža. Kolaž zna­kova čini nje­govu sliku. Slika jest tekst. Također, slika jest po tome što nije slika.

Engleski jezik vrši raz­liku između tri pojma koja su u hrvat­skom jeziku obje­di­njeni pod rije­čju „slika“. Govorim o image (slika kao ideja pri­ka­za­nog, evo­ka­cija pojma u glavi i doživ­ljaj), pic­ture (slika kao jasna zami­sao, indek­sni znak, često foto­gra­fija, doku­ment koji nedvoj­beno bilježi neku od istina) i pain­ting (slika kao nanos bojila na neku povr­šinu). Dakle, kolaž zna­kova čini nje­govu pain­ting koji jest tekst, odnosno pos­taje pic­ture. Također pic­ture jest po tome što nije image. Te slike pos­taju zna­ko­vima, zna­ko­vima vre­mena, raz­go­vora, doživ­ljaja. Znakovima ate­ljea i kru­žoka. On ne pro­izvodi arte­fakte kao što je slu­čaj kod sli­kara Bojana Šumonje, već doku­mente. Izlaganje tih doku­menta nije bitno. Bitno je da je imao što dokumentirati.

Svojim rado­vima i sta­vo­vima spram svi­jeta umjet­nosti, Pekica se vje­što izdvaja od pro­jek­cije umjet­nika kao usam­lje­nog genija koji svo­jim pro­dor­nim seci­ra­njem izo­kreće utrobu i kožu, izlaže crnu srž suvre­me­nog druš­tva nasu­prot poje­dincu. On dobro poz­naje proz­rač­nost mate­rije i povi­jest koja se ne ponav­lja cik­lično, već uporno odr­žava kon­ti­nu­itet. Povijest koja nije povi­jest budući da je stalna. Razgovori iz ate­ljea vodili su se davno prije, vode se i danas, voditi će se i u buduć­nosti, u dru­gim ate­lje­ima. Nisu odvo­jeni od raz­go­vora na ulici ili u kava­nama. To je zamrz­nuti raz­go­vor Čovjeka. Pekica ih bilježi kao što su se uvi­jek i bilje­žili. Zato je pres­li­kao i ovaj cik­lus o kojemu pišem.

Dakle nove slike koje izlaže uobli­čene su pres­li­ka­va­njem ranije spo­me­nu­tih radova. Izlaže kao da nam govori „(…) OVOM IZLOŽBOM ODRŽAVAM KONTINUITET U SVOM RADU”, što je svo­je­vre­meno izlo­žio Goran Trbuljak. Pekica izlaže izložbu. Na sli­kama vidimo sebe kako gle­damo slike na kojima vidimo sebe kako gle­damo slike… Međutim u tom pro­cesu naila­zimo na sla­bašne zna­kove pri­jaš­njih slika.

Sax (čita­nje poezije)

Podslikavanje? Poput onoga koje su svo­je­vre­meno vršili stari fla­man­ski sli­kari rene­sanse kako bi izgra­dili inten­zi­tet boja? No ubrzo zaklju­ču­jemo kako pod­s­liku Pekica koristi kao zna­kove gra­deći tako jednu priču, jedan mit po Rolandu Barthesu. Stare slike ispraž­njene su od zna­če­nja. Ispražnjene su roman­tike kru­žoka. Nema više ate­ljea. Ako ćemo se spo­ra­zu­mjeti, a vje­ru­jem da hoćemo, znak se sas­toji od oznake i ozna­če­noga kako je pred­lo­žio Ferdinand De Sosir, uoča­vamo kako prva slika biva ispraž­njena oznake i ozna­če­nog, te pos­taje oznaka kod nove slike, novog znaka. Tako Sugovornik više ne stoji kao znak ozna­ča­va­jući raz­go­vor koji se vodio u ate­ljeu, već pos­taje oznaka u Promatrač i objekt pro­ma­tra­nja. Ona prva slika se već desila, a deša­vati će se i dalje. Ona pos­taje image.

Mjesto odvi­ja­nja druge slike nije samo ova gale­rija, niti nje­gov ate­lje gdje možemo vidjeti nje­gove radove. On ne slika spe­ci­fičnu izložbu. Mjesto koje slika su svi ate­ljei i sve gale­rije. To su sve izložbe.

Prve slike bivaju zami­je­njene dru­gim pa tre­ćim. Druge i treće nas­taju iz bije­log platna. Druge pos­taju prvima, Prve pos­taju trećima.

Treće se slike pojav­ljuju i u većim for­ma­tima. Kod njih nam se Pekica smi­lo­vao i pred­lo­žio jasan kod pona­ša­nja – humor i nos­tal­giju. Tu možemo uspo­re­diti nje­gov rad sa onim Roberta Paulette u čijim se rado­vima Benjaminovom aurom ori­gi­nala poigrava uvi­jek i svima dos­tu­pana dosjetka i humor pos­t­mo­derne. Blek Stena, strip junak, jakih brčina, Veliki Blek našmin­kan poput dje­vojke u puber­tetu, aure­ole posje­ti­te­lja ate­ljea, kolaži ostav­lje­nih poruka i odgo­vora na njih, ponovno nam pri­čaju o ate­ljeu. Napravljene su da se gledaju/izlože. Treće slike jesu po tome što su i prve i druge.

Veliki Blek – pjesnik

Djevojka s ožiljkom

Nakon ovih reče­nica pos­ta­jemo svjesni glazbe – je li je to ruski skla­da­telj Musorgski? Slike s izložbe? Zašto je to u poza­dini? Ona opi­suje drugu izložbu dru­gog autora na dru­gom mjestu u dru­gom vre­menu… Podsjeća li nas Pekica ponovno kako izložba nije bitna? Lijepo poten­cira ideju izla­ga­nja, ali gubimo čvrst oslo­nac. Tko je koga došao gle­dati? Mi Pekicu ili on nas? Ili gale­rist Pekicu i nas? Buljimo ko tele… Dakako, sa for­mal­nog gledišta.

izložba, Pula