Veliki Blek, novi pjesnici, prozirni psi i mi, dečki sa Stoje

17. 01. 2012. / 31. 01. 2014.

Pjesnici (Oleg i Oleg)

20.1.2012. u Pulskoj galeriji Milotić, Andi Pekica izlaže slike nastale proteklih šest mjeseci. Izložba pod nazivom “Veliki Blek, novi pjesnici, prozirni psi i mi, dečki sa Stoje” govori o veličini Velikog Bleka, novim pjesnicima, prozirnosti pasa i uspomenama života sa Stoje. Kroz slojeve znakova, slike dokumentiraju njegov atelje, odnosno kružok. Ova izložba svojevrsni je nastavak sada već kultnog događaja u Pulskom caffe baru Sax (“Jednorog Alfredo, Brodogradilišta, Oleg Andi Oleg“). Otvorenje je u 20 sati, a izložba će ostat otvorenom do 2.2.2012.

Iz kataloga

Nakon ciklusa kojeg je ovoga ljeta (2011.) izlagao po Dalmaciji slikar, pjesnik, otac, muž, učitelj, mentor, prijatelj, astronom-ribar-fizičar (…), ali prije svega čovjek – Andi Pekica ponovno i napokon, samostalno izlaže u Puli. Tehnički gledano, izlaže slike.

Oslikana platna srednjeg formata na prvi pogled govore o intimnim doživljajima prepoznatljivim autorskim rukopisom. To nije daleko od istine. One govore o ateljeu, autorovoj vjeri u sliku, riječ, znak, jezik, čestice koje se kreću brže od svjetlosti (…), ali prvenstveno o kružoku. Slika jest dokument.

Pekica se uz obitelj okružuje prijateljima, slikarima, pjesnicima, pedagozima, dizajnerima, odvjetnicima, učenicima, bivšim učenicima… Reklo bi se da su vrata njegova ateljea uvijek otvorena. Slike nastaju u tom trenutku – kroz druženje, razgovor. Slikar djeluje kao filter. On slika sam, ali ne i usamljen.

Mnoštvo tema koje se kroz razgovor obrađuju, što spontano, što ciljano, on na platna zapisuje (!) bojilom i pjesmama pisanih pisaćom mašinom.

Te znakove zatim kolažira i slojevito gradi sliku. Slojevi koje dodaje i oduzima proporcionalni su ranije spomenutim odnosima. Estetika nije ciljana, ona se javlja sama, budući da se radi o vrsnom slikaru snažnog crteža. Kolaž znakova čini njegovu sliku. Slika jest tekst. Također, slika jest po tome što nije slika.

Engleski jezik vrši razliku između tri pojma koja su u hrvatskom jeziku objedinjeni pod riječju „slika“. Govorim o image (slika kao ideja prikazanog, evokacija pojma u glavi i doživljaj), picture (slika kao jasna zamisao, indeksni znak, često fotografija, dokument koji nedvojbeno bilježi neku od istina) i painting (slika kao nanos bojila na neku površinu). Dakle, kolaž znakova čini njegovu painting koji jest tekst, odnosno postaje picture. Također picture jest po tome što nije image. Te slike postaju znakovima, znakovima vremena, razgovora, doživljaja. Znakovima ateljea i kružoka. On ne proizvodi artefakte kao što je slučaj kod slikara Bojana Šumonje, već dokumente. Izlaganje tih dokumenta nije bitno. Bitno je da je imao što dokumentirati.

Svojim radovima i stavovima spram svijeta umjetnosti, Pekica se vješto izdvaja od projekcije umjetnika kao usamljenog genija koji svojim prodornim seciranjem izokreće utrobu i kožu, izlaže crnu srž suvremenog društva nasuprot pojedincu. On dobro poznaje prozračnost materije i povijest koja se ne ponavlja ciklično, već uporno održava kontinuitet. Povijest koja nije povijest budući da je stalna. Razgovori iz ateljea vodili su se davno prije, vode se i danas, voditi će se i u budućnosti, u drugim ateljeima. Nisu odvojeni od razgovora na ulici ili u kavanama. To je zamrznuti razgovor Čovjeka. Pekica ih bilježi kao što su se uvijek i bilježili. Zato je preslikao i ovaj ciklus o kojemu pišem.

Dakle nove slike koje izlaže uobličene su preslikavanjem ranije spomenutih radova. Izlaže kao da nam govori „(…) OVOM IZLOŽBOM ODRŽAVAM KONTINUITET U SVOM RADU”, što je svojevremeno izložio Goran Trbuljak. Pekica izlaže izložbu. Na slikama vidimo sebe kako gledamo slike na kojima vidimo sebe kako gledamo slike… Međutim u tom procesu nailazimo na slabašne znakove prijašnjih slika.

Sax (čitanje poezije)

Podslikavanje? Poput onoga koje su svojevremeno vršili stari flamanski slikari renesanse kako bi izgradili intenzitet boja? No ubrzo zaključujemo kako podsliku Pekica koristi kao znakove gradeći tako jednu priču, jedan mit po Rolandu Barthesu. Stare slike ispražnjene su od značenja. Ispražnjene su romantike kružoka. Nema više ateljea. Ako ćemo se sporazumjeti, a vjerujem da hoćemo, znak se sastoji od oznake i označenoga kako je predložio Ferdinand De Sosir, uočavamo kako prva slika biva ispražnjena oznake i označenog, te postaje oznaka kod nove slike, novog znaka. Tako Sugovornik više ne stoji kao znak označavajući razgovor koji se vodio u ateljeu, već postaje oznaka u Promatrač i objekt promatranja. Ona prva slika se već desila, a dešavati će se i dalje. Ona postaje image.

Mjesto odvijanja druge slike nije samo ova galerija, niti njegov atelje gdje možemo vidjeti njegove radove. On ne slika specifičnu izložbu. Mjesto koje slika su svi ateljei i sve galerije. To su sve izložbe.

Prve slike bivaju zamijenjene drugim pa trećim. Druge i treće nastaju iz bijelog platna. Druge postaju prvima, Prve postaju trećima.

Treće se slike pojavljuju i u većim formatima. Kod njih nam se Pekica smilovao i predložio jasan kod ponašanja – humor i nostalgiju. Tu možemo usporediti njegov rad sa onim Roberta Paulette u čijim se radovima Benjaminovom aurom originala poigrava uvijek i svima dostupana dosjetka i humor postmoderne. Blek Stena, strip junak, jakih brčina, Veliki Blek našminkan poput djevojke u pubertetu, aureole posjetitelja ateljea, kolaži ostavljenih poruka i odgovora na njih, ponovno nam pričaju o ateljeu. Napravljene su da se gledaju/izlože. Treće slike jesu po tome što su i prve i druge.

pekica_11

Veliki Blek – pjesnik

Djevojka s ožiljkom

Nakon ovih rečenica postajemo svjesni glazbe – je li je to ruski skladatelj Musorgski? Slike s izložbe? Zašto je to u pozadini? Ona opisuje drugu izložbu drugog autora na drugom mjestu u drugom vremenu… Podsjeća li nas Pekica ponovno kako izložba nije bitna? Lijepo potencira ideju izlaganja, ali gubimo čvrst oslonac. Tko je koga došao gledati? Mi Pekicu ili on nas? Ili galerist Pekicu i nas? Buljimo ko tele… Dakako, sa formalnog gledišta.

Tags: ,

RSS 2.0 Responses are currently closed, but you can trackback from your own site.