Šetao sam sa Alenom

Alen Floričić je od 30.10. do 22.11.2015. u Riječkom MMSU‑u imao retros­pek­tivnu izložbu (o kojoj je pisano i ovdje). To je dobar povod za kratki intervju.

Uvod

Šetao sam sa Alenom, od kako se poz­na­jemo, Atenom, Venecijom, Firencom, Sienom, Pisom, Rovinjem, Labinom i Pulom. On hoda spo­rije od mene jer svako malo zas­taje i pro­ma­tra stvari pa sam često morao uspo­ra­vati hod da možemo raz­go­va­rati. Kao što bi se i moglo oče­ki­vati, raz­go­vori su nam bili na nivou kakav se od dva tipa poput nas dvo­jice i oče­kuje. Ja sam, koliko se sje­ćam, češće pos­tav­ljao pitanja.

U Firenci me spri­je­čio da ule­tim u igru sa šibi­ca­rima i ušte­dio mi je naj­ma­nje 100 eura. To je zato što on paž­ljivo pro­ma­tra sve što mu pri­vuče paž­nju. Ima dubok uvid u bit stvari, i neo­bi­čan dar da situ­acije i odnose pre­cizno nazove nji­ho­vim ime­nom, kratko, točno, jasno.

Na brodu za Grčku dao sam mu knjigu Moskva-Petuški, Venedikta Jerofejeva. Pročitao ju je isto popodne i jako mu se svi­djela. Dok je čitao knjigu u svo­joj kabini, brod se valjao na valo­vima uz alban­sku obalu, ali njemu, za raz­liku od večine put­nika nije pozlilo.

Dobro je pod­no­sio more. Kasnije sam saz­nao da je kao kli­nac znao sa dje­dom ići na lig­nje. Kako Rabac gleda na Kvarner, vje­ro­jatno je tada ste­kao otpor­nost na more.

U Veneciji smo raz­go­va­rali o hrvat­skom pos­tavu 53. Bienala čijeg je i on bio dio. Tada su me, u pros­to­riji na čijem je zidu bio pos­tav­ljen nje­gov video, prošli trnci iza­zvani rezo­nan­com koja je nas­tu­pila trenutno.

Obožavam Alenove radove. Podsjećaju me na dje­tinj­stvo kada sam lako pro­na­la­zio izraz sa kojim sam se mogao pois­to­vje­titi i koji bi pos­tao dio moje sva­kod­nev­nice kao način raz­miš­lja­nja, govora, jezika i metajezika.

Na retros­pek­tiv­noj izložbi u Rijeci šetao sam sa Alenom kroz gale­riju suvre­mene umjet­nosti i u pet­na­es­tak minuta ponovo pro­ži­vio svo vri­jeme za kojeg ga poznajem.

Intervju

Prije videa bavio si se slikarstvom i konceptualnom umjetnošću. Sada je to isključivo video. Koje osobitosti tog medija su te privukle?

Figuralnost, nepo­sred­nost, neus­po­re­diva repre­zen­ta­tiv­nost… sve ga to čini iznimno podat­nim za subver­zivni tret­man stvarnosti.

Postoji li sličnost u idejnom ishodištu s obzirom na različitost medija u kojima stvaraš (si stvarao)?

Medij je u osnovi spo­redna stvar. On me zanima tek kao sred­stvo, što, naravno, ne uma­njuje čisto sen­zornu fas­ci­na­ciju njime, kao i svo­je­vr­stan uži­tak u radu s medi­jem. S obzi­rom na to, kao i s obzi­rom da sam radio u raz­nim medi­jima, nisam ih nikad osje­ćao kao jasno ogra­đena i odvo­jena područja.

Možeš li navesti primjer.

Pa evo, defi­ni­ra­jući mizan­s­cenu svo­jih video radova, često mi se otva­raju remi­nis­cen­cije na odre­đene situ­acije koje pori­jeklo vode iz povi­jesti sli­kar­stva, što je pone­kad pri­sut­nije, a pone­kad uoč­ljivo tek u tra­go­vima. Nadalje, u mojim prvim poku­ša­jima s video medi­jem, on je bio tek jedna od kom­po­nenti unu­tar ins­ta­la­cija koje su se sas­to­jale i od dru­gih mate­ri­jala koje sam u to vri­jeme koris­tio, kao što su izresci iz časo­pisa, sapuni, drvo i dr. Video je bio logi­čan izbor u tre­nutku kad su me zani­mali mediji koji su u nepo­sred­noj bli­zini tzv. realne stvar­nosti, kako bi je mogli što efek­t­nije subver­zivno tumačiti.

U nekim radovima čovjeka (figuru, tijelo) koristiš kao likovni znak, a u nekima je on nositelj emocija. U oba slučaja to si ti. Tvoj rukopis…

Da se nas­ta­vim na pret­hodno pita­nje – video je u suštini donio tu pro­mjenu da je u rado­vima moj lik repre­zen­ti­ran kroz medij videa, kao neka vrsta para­dig­mat­ske obične stvar­nosti, zami­je­nio npr. komad sapuna (koji sam koris­tio u neko­liko ins­ta­la­cija iz sre­dine deve­de­se­tih). Naravno, moj lik i nje­gov pros­torni i seman­tički kon­tekst imali su mnogo veći poten­ci­jal, tako da su sa sobom doni­jeli i otva­rali čitav niz pita­nja i sadržaja.

Kao osoba si staložen i nenametljiv, ozbiljan i pouzdan. U tvojim radovima se te osobine zrcale, u nekima pojačane vrlo suptilnim, inteligentnim humorom koji tu nije radi sebe već se jednostavno dogodi. Ili ja to samo tako doživljavam?

Ha ha. Ne bih rekao da sam išta od ovog što si naveo. Kako bilo, humor je pro­izvod subver­ziv­nog umjet­nič­kog pos­tupka i medij­ske mani­pu­la­cije. Jednostavno se dogo­dio i bio je više nego dobrodošao!

Sa kojim bi duhom europske umjetnosti rado razgovarao u kasno ljetno poslijepodne?

Volim mnoga umjet­nička djela, ali ne bih mogao reći da me inten­zivno zani­maju i nji­hovi autori kao osobe. Mislim da se tu radi o dvije raz­li­čite dimen­zije koje ne valja pois­to­vje­ći­vati. Tako da bih radije ljetno pos­li­je­podne pro­veo u druš­tvu nekog manje ezo­te­rič­nog bića. Bilo bi lijepo i kad bismo usput mogli raz­go­va­rati o umjet­nosti, ali takvi su raz­go­vori obično jalovi, pa ih ljudi naj­češće izbjegavaju.

Kao likovni pedagog i mentor sa dugogodišnjim iskustvom primjećuješ manjkavosti školskog sustava u području likovnosti. Što bi trebalo mijenjati?

Eh, volio bih da imam jasan stav o tome. Bojim se da je naš škol­ski sus­tav i po pro­gra­mima i po orga­ni­za­ci­onoj struk­turi, popri­lično relikt 19-sto­ljet­nog aka­de­mizma izmi­je­ša­nog tu i tamo s moder­niz­mom (koji se, nota bene, u tom kon­tek­stu i dalje sma­tra nečim novim i ne baš uvi­jek dobro­doš­lim). Tu se onda svatko sna­lazi kako zna i umije, i u osnovi mnogo toga ovisi o poje­din­cima, kako pro­fe­so­rima, tako i uče­ni­cima i stu­den­tima koji, uko­liko imaju tu ambi­ciju, pro­bi­jaju svoj put ka razu­mi­je­va­nju suvremenosti.

Fazanovci bi se u nekoj budućoj, priželjkivanoj diktaturi zalagali za moratorij na izlagačke aktivnosti. Može produkcija ali ne i izlaganje umjetnosti (vizualnih).

Ne znam točno na što mis­liš. Možda na to da nikad nije bilo više umjet­nosti koja, s druge strane, nikad nije bila manje uzbud­ljiva i važna?

Činjenica je da se umjet­nost nepres­tano mije­nja. Vjerojatno je danas taj polo­žaj na prvi pogled nejas­niji i neuhvat­lji­viji nego ikad prije. Imamo umjet­nost koja je već odavno lišena tra­di­ci­onalne uloge prok­la­mi­ra­nja druš­tve­nih konven­cija i vri­jed­nosti (tu su ulogu u potro­šač­kom druš­tvu pre­uzeli masovni mediji putem dizajna), a s druge strane druš­tvo kroz tzv. “kul­turu”, te putem tzv. “kul­tur­nih indus­trija” i na druge načine ins­tru­men­ta­li­zira umjet­nost i pri­si­ljava je na kraj­nju (iako pot­puno benignu) stil­sku, seman­tičku i kva­li­ta­tivnu raz­no­li­kost, te (pre)nabujalu pro­duk­ciju. Za takvu situ­aciju nije “kriva” umjet­nost sama (bilo bi krivo i mis­liti da ona ima tu vrstu auto­no­mije), već uloga koja joj je dodi­je­ljena u pos­to­je­ćoj druš­tve­noj strukturi.

Alen Floričić, umjet­nik i pro­fe­sor. (NKS)

izložba, Pula, Rabac, Rijeka, ŠPUD, Venecija