Moj frend Morović dolazi u Split
ili Demistifikacija umjetnosti
(Osvrt prije izložbe)
Ako ćemo suditi o samom radu, ubrzo ćemo zaključiti kako se tu radi o puno lijepih stvari, no ne i uzvišenim, i tu nema ničeg lošeg. Jedino loše u tome jest naš vlastiti sud lijepog (i uzvišenog). Dijelovi i cijeline, meta i nad, su u konstantnoj izmijeni, i već prvi pogled na autora reči će da su radovi tek preslika njegovog lika, koji je za uzvrat preslika njega samog (za one koji su uvjereni u dihotomiju ljudskog bića) – e.g. tetovirane ruke. Kada vidite Morovića sam lik daje naslutiti da nije dio mase, iako bismo ga lako mogli smjestiti u skejtere i eventualno hipstere, no i tada se osjeti da nije baš ‘lego’. Slična je fora i sa ovim radovima – imaš filing da tu nešto ima, ali nisi posve siguran niti ima li ičega, niti što jest to čega možda ima.
Porno mix plaža golica naše podsvijesno i nesvijesno, arhetipsko – tko, što, uloga i značaj? Ne nudi riješenje, niti put, niti istraživanje, nesigurno je – i to tka oblak (auru) originala koji se mota oko njega, njegova rada i djelovanja.
One-off, ruke istočkane tetovažama, hrpa okvira, pjesme-crtice, duhovito, pomalo neočekivano (možda zato i jest duhovito). Sve u komadićima, polumislima, idejama, u trenutku koji je došao i (odavno) prošao. Ovo upućuje na ležernost životnog stila, na početak 21. st., na nostalgiju za 90-ima — koje su naša starija braća i sestre živjeli, ali mi smo nostalgični‽ — na apatičnu distanciranost i općenitu nezainteresiranost. U nemogućnosti spajanja tih dijelova u neku oznaku, autor je prisiljen živjeti autentično. Ovaj je rad utjelovljenje autorove borbe između auentičnog života i života u lošoj vjeri, borbe u kojoj se kraj ne nazire, i kao jedini logički zaključak Moroviću se predstavlja apsurd.
Apsurdno je izložiti 100+ komada ičega, ako nisi minimalist ili arte-poverist 20. st. Apsurdno je staviti škalin da bi vidio što se nalazi na 3 m, apsurno je to napraviti (kao posjetitelj). Apsurdno je doći iz Fažane u Split i izlagati u Domu, u Maveni. Apsurdno je nositi sunačane naočale zimi, a još apsurdnije u zatvorenom prostoru (osim ako niste Boris Ljubičić – op. A. P. ) . Split (Dom) je lego Porno mix plaži kao budali šamar. Ali Porno mix plaža Splitu (Domu) nikako ne liježe, i to upravo zbog znakovlja i autentičnosti kojom je izložba prožeta. Formalno odgovara, ali sadržajno baš i ne.
Kao dokaz svih ovih tvrdnji, samoj vrijednosti radova i suvremenosti autora nudim i činjenicu da su unatoč periodičnoj zainteresiranosti autora za izlaganjem, oni izlagani u MSUI/MACI (Muzej suvremene umjetnosti Istre, Pula), te galeriji Rigo (Lapidarium, Novigrad), te da je njih 20-ak i otkupljeno. No i sama činjenica da se takva osoba odlučila izlagati, a ne lagati, trebao bi biti dovoljan razlog da publika Splita radu posveti više od letimičnog pogleda uz besplatno piće, pod uvjetom da je promatrač u mogućnosti iščitati poruku (koja nedostaje) i intenciju (koje je pregršt) autora. Ako umjetnošću može biti izmet u konzervi, odjeća bačena pred skulpturom nage Venere, jebena lopata za snijeg… Porno mix plaža je sve to za našu generaciju, a Morović ne želi razgovarati, nego dobacivati.
***
E, ali to nije rad! Sjebao te je. Porno mix plaža je izlagački koncept “zamišljen kao serija izložbi koja prezentira rad, ali ne kroz same radove nego proces rada – kopanje kroz njihov studio, kroz njihove otpatke i skice, sve što se nađe to se izlaže… demistifikacija umjetnosti”. On izvlači nevidljivi dio rada u javnu sferu, i tom radnjom omogućuje promatraču intimnu spoznaju autorovih ‘tekstova’. Kontradiktorno, na prvo mjesto objedinjeno stavlja sam čin stvaranja i sve ono što mu prethodi, negirajući same radove, koje drži u pozadini (u našem znanju, sjećanju i mogućnosti dedukcije iz izloženog). Ovim konceptom Morović odgovara na “to sam mogao/la i ja napraviti” i “za ovo mu/joj treba 20 min a košta 10.000€” sa “ali nisi” i “ne, trebalo mu/joj je cijeli život do tog trenutka”.
Ali u prvoj i drugoj izložbi uvrstio je samo sebe (držite gore navedeni koncept stalno u pozadini, iako formalno nije zaživio). I ovdje nastaje sukob onog podložnog, društveno prihvatljivog ponašanja (koncept, umjetnost, izložba) i egzistencijalističke krize individue (kako sebe oblikovati, realizirti i smjestiti unutar društva). Kako se samo usuđuje tako drsko izlagati svoj rad u svojoj kustoskoj koncepciji? Kako planira eksplicitno govoriti o samome sebi unutar ‘teksta’ namijenjenog nekim drugima?
Tu se radi o nastojanju govora bez jezika. O nastojanju djelovanja bez djela. Duhovitoj mimetici. Ne radi se o izlaganju nečega, ali radi se o izložbi, i u ovom kontekstu Morović se bavi formalnošću i estetizacijom (što je možda samo rezultat profesionalne deformacije – naime Morović je grafički dizajner), a caka je u svemu prije, nakon, van i okolo same izložbe i radova (ali ne i procesu!). Caka je u onome što je van njegovih ruku. Na “otkupiti ćemo tvoj rad” Morović odgovara sa “stajl”. On plovi u tome, ali ne kao Gildo Bačević, Goran Škofić, Vice Tomašević, Lana Stojićević, etc. umjetnici “mlađe generacije”, već kao “stajl, zakon, može”. Njega to ne zanima — sve te rasprave, poznanstva, umrežavanja, aktualnost u svijetu umjetnosti, angažiranost, propitkivanje medija — ali ga ti odnosi blago zabavljaju. On a priori ostavlja prostor za interpretaciju, koja je u svojoj suštini besmislena. Njegova je poruka jasna iako ne poznajemo znakove (ili si ne želimo, barem ne javno, to priznati).
Po mome sudu, ovo je vrednije od ⁵⁄₆ izložbi (ali i događaja) u ovome gradu. Danas, i to ne samo ovdje, Porno mix plaža zbilja jest neizostavan dio istarske (a posebice hrvatske) umjetničke scene – može nam služiti kao rječnik za tekst koji jest društvo post (ili post-post) modernizma i njegovih kulturnih (barem umjetničko-izlagačkih) dosega.
Bitno je napomenuti i to da Morović u Split dolazi sa Šefom i Nikolom. Ima svoj possie. Drago mi je da je opet došao u Split (zadnji put smo snimili ful dobar album ovdje), ali nisam voljan dublje obrađivati formalne aspekte i procese nastanka radova, jer za odgovarajući okvir promatranja izložbe smatram ono ranije spomenuto: sagledati, koliko to okolnosti dopuštaju, ono izvan radova – izložbu i sve što joj prethodi, što ju nastavlja i okružuje.
P. S. Prodor toga što je u samu izložbu, odnosno ključ izložbe (iako banalan) jesu škale!
