Crtice o sedmom susretu istarskih patafizičara

Fazan

01. 03. 2014.

Simbolična je ova fes­ti­val­ska godina. Dvije tisuće pa još i četr­naj­sta, kao da sim­bo­like i bez toga nema dovoljno. U Istri čudan se feno­men događa s jed­no­go­diš­njim zakaš­nje­njem, svaki je dan petak. Istarski seljak je došao na svoje, vikend nikako doče­kat pa ako niš drugo, čak i ovako bizarna, rav­no­prav­nost je zav­la­dala u broju rad­nih dana. To se i u tek­s­to­vima osjeća. Iracionalno i ana­ci­onalno je iskus­tvo troje namjer­nika koji mogu dje­liti zajed­nički epi­taf: Živio sam i radio za slo­bo­dan vikend. Tebi se čita­oče obra­ćam s nadom da si ga doče­kao. Moje nejako anti­pa­ta­fi­zi­čar­sko srce nije izdr­žalo. Živili suho­zidi, smrt patafizičarima!

Kako odo­ljeti i ne pri­dru­žiti se slav­lje­nju istar­skih zele­nih polja, palica i svih dva­de­se­ti­se­dam rupa.
Neka uvi­jek nosači palica i dug vikend budu s vama.

—Noel Mirković

Rečenžiun sa zecon

Oleh mi je pos­lal na email jedan pdf. I tako san ski­nija pdf, guma­rice i bra­geše i va mudan­dah i kano­tjere se hitija na štra­mac, potan, štuf do dela va surice san uči­nija malo jaj na oko zes pršu­ton, aš ni već gudića, i zel tisti libar ča san ga sprin­tal, kakoj piše, na dva­najs list (ben, bil je štan­dardni A4 for­mat, a ne ovi “dizaj­ner­ski”). Zemem čitat i ni bilo loše. Onako sit i potan. A baš takov jin je i tekst. Va naj­bo­joj manire pse­udo­tek­s­to­lo­gija ča se moren spa­me­tit, leh me kačka ujila. Gaštonomija za prsti poli­zat. Šporki prsti. Odbijanje odras­ta­nja, odbi­ja­nje kopna, fon­tana nasrid mora, pata­go­ro­nejci, pata-pata, pata­ba­ti­cullo!?! Uodma san sel za digi­tron i zel tip­kat tekst, besedi su dola­zile “od sebe”. A va glave, veli misec i tepal zrak, panula i peška­fondo, u jutro s kru­hon kafe… Memento il tuoi koreni i relikti! A ča da ti rečen, moj/moja ti! Kot u slavno doba Pule, ono kad je bila kolera, kad jin je Grande Pola bro­jila komać 300 duš, e to su ti oni ča se skriju va bun­keri abban­do­nati da oku­pa­tori okol Pule, zba­ra­ka­daju, nedaju niken blizu, jebu, piju, iju, kan­taju, light-nar­ko­ma­naju i nakra­mane što­rije pove­daju. Manje Il Decamerone, više 120 gior­nate di Sodoma. Nota bene, ča ti rečen, TI ISTI su Ti pisali ovi libar. Na čitaj i ij! Directors cut. Krepat ma ne molat. Složeno va fonte “Nota”. Zec.

—Damir Bralić, pun­dej, miseca Juna, Dvemijarčetrnaste, va Zagrebe, da prostiš 

jel može do nedje­lje? sad sam baš u gužvi

—Marko Golub

 

 

Predgovor

U pje­smi “Patafizičari su išli toliko daleko • u svo­jim pre­tje­ri­va­njima • da su izmis­lili • ‘izgub­ljeno djelo pisca’ • Juliena Torme i obja­vili • nje­gova Sabrana djela” stoji zapis krvava doga­đaja kao svje­do­čans­tvo istar­skog nepres­ta­nog otpora fašizmu, i uspo­mena na ljude okup­ljene pod ime­ni­com pata­fi­zi­čari. Pjesma u cije­losti glasi:

Ali da su znali kako će • Istrijani reagi­rati • na to • dva puta bi raz­mis­lili • prije • nego što bi išli toliko daleko • Kada je nakon tih pre­tje­ri­va­nja • prvi Patafizičar došao • u • Istru • iz smjera • Ćićarije • kažu • dva su ga istar­ska seljaka • odmah ubila moti­kama • i • zako­pala pod suhozid.

Kada su drugi seljaci, kas­nije • pri­mje­tili krvave motike i zatra­žili objaš­nje­nje • seljaci su rekli da su • zatukli pro­klje­teg Patazifičara • što je doče­kano s • odo­bra­va­njem i • u nekim slu­ča­je­vima • oduševljenjem.

Nekoliko dana nakon • toga • jedna grupa Patafizičara • došla je u Barban • na dane suhe smokve i smok­ve­njaka • Barbanci su ih pre­poz­nali • i ubili • Usta su im napu­nili • suhim smok­vama • i • zako­pali ih ispod • suho­zida • U izjavi za medije • povo­dom mani­fes­ta­cije • pred­stav­nik orga­ni­za­tora • E. Draguzet • je izja­vio kako su • dani suhe smokve i smok­ve­njaka 2014. • zasi­gurno • naj­us­pješ­niji do sada.

Ovu smo knjigu od 12 stra­nica sas­ta­vili iz bilje­ški troje nazoč­nih čla­nova, kako bi ostao zapis o pos­ljed­njem susretu istar­skih pata­fi­zi­čara. Knjižicu posve­ću­jemo Seánu Smollu, začet­niku suvre­mene istar­ske patafizike.

Pepelij Fop

Pepelij Fop ( 1968. – 2014. ), ukra­jin­ski disi­dent i sli­kar. 2000. godine ože­nio se u Istri, gdje je pro­veo osta­tak svog života izra­đu­jući kućice za ptice i pro­miš­lja­ljući djelo Stevena Hawkinga. 

Nisam ni mis­lio da ću vidjeti mon­ti­ran tele­skop. Boli njih kurac za zvi­jezde, samo hrana i alko­hol, samo žva­ka­nje i guta­nje. “Oprostite, je slo­bodno ovo?” poka­zuje na stolicu.

“Mladiću, ovo je sto­lica. Nazivaj stvari nji­ho­vim imenom.”

Prva sto­lica bila je grana. Na njoj smo sje­dili i pro­ma­trali noge.

Jedan od boljih obi­čaja pata­fi­zi­čara je pro­to­kol: za vri­jeme objeda oni se ne bi tre­bali smi­jati dokle god je hrana na stolu. Ako se dogodi da smi­jeh ipak krene, pata­fi­zi­čar treba natr­pati usta hra­nom i trpati sve dok se ne zagrcne i počne se gušiti. Nitko za sto­lom ne treba obra­ćati paž­nju kada se to dogodi i ne treba mu pri­ska­kati u pomoć. Seán Smoll, otac pata­fi­zike, tako je okon­čao život, okre­nu­tih očiju i pla­vih usana, glave uro­njene u tanjur tople mane­š­tre 2014. godine.

“Oprostite? Može li tele­skop kas­nije, kada dokraj­čimo?” — poža­lio sam odmah. Gledam ih kako žvaću i gutaju. Čitao sam o sve­miru i gle­dao slike. Smoll je znao pla­kati za punog Mjeseca. “To je zbog gra­vi­ta­cije”, govo­rio bi kroz suze. Nismo ga voljeli. Bio je pre­jed­nos­ta­van. Znao se zatr­čati kroz svježe pre­orani vino­grad i baciti se na zem­lju držeći ruke pre­kri­žene iza vrata. Ustima bi dohva­tio kamen i sisao crvenu zem­lju sa njega. “Dok sišem zem­lju pri­vi­đaju mi se slike.” Bio je pre­jed­nos­ta­van. Zato ga nismo voljeli.

Složili smo se u jed­nome: ne volimo kada žene razmišljaju.
“Digni se i idi sku­hati kavu!”
“Mislila sam prvo…”
“Nemoj mis­liti, samo se digni i idi sku­hati kavu.
I onda nam je donesi.”

Nije mu palo ni na kraj pameti da pokuša ispasti duho­vit. Prekoputa je gle­dao Mülega kako trpa hranu u usta. Cijeli škamp, još jedan… Žvakao je kratko i rukama ugu­rao još neko­liko rakova u usta. Brzo je žva­kao gle­da­jući preko mog ramena. Gutao je lju­ske pomi­je­šane sa mesom i poku­ša­vao vinom isprati zalo­gaj. Pridigao se sa sto­lice kaš­ljući. Pridržavo se za rub stola dok mu se glava pomi­cala napri­jed-nazad kao da nešto potvrđuje.
“Neće se nasmijati.”
“Neće.”
“Evo kavice.”
“O.K., sada donesi teleskop.”
“Mislim da bi bilo bolje…”
“Nemoj mis­liti, idi i donesi teleskop.”

Müleg Danil

Müleg Danil ( 1978. – 2014. ), bivši lovac na tune. Rođen u Valbandonu. 

Preludij

Volio je svoju kri­jestu i duge bli­jede noge, poput pauna ili purana. Željezni tanjuri i punjene paprike.

Postavila je čaše na stol, okru­gli stol. Dok mi pro­puh grebe po vratu, jedem i guram sve pa i ostatke, dok mi usta ne poplave. Sada tek vidim, nisu bili željezni tanjuri, nisu ni por­cu­lan­ski. Suha slana usta, prazni tanjuri i prljave čaše od prlja­vih mas­nih ruku, od prlja­vih mas­nih ruku. Sada mi je i čaša prazna.

Sve je to to

Prazno popodne, i moja prazna čaša, i moje prazne želje, moj je bunar pra­zan. A naj­bo­lje od svega, ja ni nemam bunar. Dan je pres­tao biti dan. Tiho je za sto­lom, ako je uopće itko za sto­lom. Prazan je stol, i prazna je moja čaša, i prazno je jutro. Ne da mi se pisati o jeba­nju, ali volim jebati svoju curu iako pone­kad drkam na tuđe.

Večera

Pije se mer­lot, i jedu se pedoči, a da ne pri­čam o gla­sa­nju krava, koje kao da žele biti pomu­žene. Znači: stol, gozba, krave odmah pored. Tri velika goveda pored stola tupe pogle­dima, iako, davno je to bilo, još dav­nije u tre­nutku kada ti čitaš od onog u kojem ja pišem…

   • —  —  —  —  —  —  — • —  —  —  —  —  —  — • —  —  —  —  —  —  — •
davno         ja pišem         ti čitaš        kraj pjesme

Lov na tune

Bio sam kod sta­raca na otoku. Sada su u điru nova barka i lov na tune. Tada nisu bili, sada jesu. Kada nisam tamo, tre­bao bi opet tamo, ali dok dođem, više neće biti lov na tune, već vene­ci­jan­ski jedre­njaci ili solarni paneli. Iako su oni bili prošle godine, pret­prošle možda. Ali lako bi se mogli vra­titi, vra­titi u igru, to bi tek bio come­back, a ne hasta la vista baby. Jebem mu mater, to je dizajn.

Tarō Kishū

Tarō Kishū ( 1972. – 2014. ), pjes­nik i mis­lioc, japan­ski imi­grant. U Majkuse dose­lio 1982. godine. Posljednje godine svog života pro­veo je u Kopru. 

Da mi je odgo­net­nuti misao vodi­lju ruke koja je okon­čila život ovoga stvora ( mesa, ne stvora ) … Od noći magli mi se um. Svjež zrak u veli­kim koli­či­nama dobrano je odre­dio moje veče­raš­nje ras­po­lo­že­nje. Meso je sočno, ali ja u njemu uži­vati ne mogu. Meso je meko, a boce vina svje­doče o pro­la­sku vre­mena. Treći je dan gozbe.

Da mi je odgo­net­nuti misao vodi­lju ruke koja je okon­čila život moj ( mesa, ne stvora ) … Ja rodio sam se u zato­če­niš­tvu. Zrak je težak i topao od krvi. Gozbi je treći dan, a vese­lje ne jenjava. Kraj mojih je nogu žito, sto­lice ruše boce vina. Kada bih znao misao Ruke, tok vina, toplinu zraka da odmje­rim u koraku bih htio. A vrto­gla­vica je teška. Ulazimo u šesti dan, a noć ne staje. Hladna noć rose traje.

U tiru se usta­nem tlo me lupi punom masom. Prokletstvo gra­vi­ta­cije odje­balo me nije. Osjećam svaku riječ pred izgo­vor. Pred izgo­vor! Ostavljen mi je dah obje­šen za ruzu. Noć teška je i pri­tišće mi guzu. Osjećam toplinu obraza, ras­prava se budi. Od pjata do pjata u krug se vrti – igra riječi – ras­prava žus­tra kreće: jed­noga voli, jed­noga neće. Melodija je slatka i odsvi­rana je na fruli, osje­ćam… Osjećam kako joj je koža glatka. I misao odleti preko stola, preko zida i polja, preko boške otiđe i oštro skrene — mîsli mi nedaje mira. Znam da sam čovjek i to me ner­vira. Osjećam joj kožu glatku i meku, pro­zirnu i slatku, slađu od meda. A alko­hol na volji daje dok od čina uzima.

Orošena trava je spo­koj koji tra­žim, toplina zem­ljina droba osli­kana na glavi.

Odgonetnuvši polo­žaj nje­gova tijela, spre­man na napad – usta­jem, sje­dam. Argument za argu­men­tom, perle se nižu, kon­cepti se pjene, tvrđi od gra­nitne sti­jene: pos­ta­vio sam, obraz­lo­žio i zaklju­čio posve jasan. Odjeknuo je smi­jeh gla­san: “Kishu, magarče stari, pijan si, gorki ti list um pre­vari!” Koža mirisna i meka na suncu se objesi, i goni me, goni, daleka jeka.
 

Crtice o sedmom susretu
istarskih patafizičara

pata_1q1
pata_2222
pata_11