Lindine uniforme
2.5.2014. otvorena je trodnevna samostalna izložba Linde Turković pod nazivom “Opus Liminal”. Linda je prošle godine završila studij modnog dizajna na Università Iuav di Venezia (Italija). Izložba je organizirana kao dio programa za mlade u galerijskim prostorima HDLU Istre i MMC Luka. Izloženi su odlomci njezinih ranijih kolekcija. Lindin diplomski rad, “Coexistence of the tailoring technique with the art of the kimono“1, govori o njezinom načinu rada, krojenju i šivanju, te boji i skrivenim porukama odjeće.
Trajno idealno nalazi u estetici odjeće feudalnog Japana. Njihova estetika odjeće i odijevanja sumira se riječima jednostavnost, asimetrija, baza, prirodnost, sloboda i mir. Odnosno u dvodimenzionalnosti tkanine koja oblikuje trodimenzionalno tijelo.
Dobivena sterilnost i plošnost rezultat su potrebe za čistim i bazičnim odjevnim predmetom, nužnim za tijelo.
Linda odjeći zadaje udobne i nosive, ali relativno stroge forme. Kaže da se uklapa u bilo koje dobne i seksualne skupine, te da motorika i pokreti tijela imaju pravilnost i praktičnost u svakodnevnici. Ovaj zadnji dio je prilično zanimljiv, posebice u korelaciji sa početnim… Ove forme inspirirane japanskim kimonom tjelesnu požudu negiraju. No tijelo je tijelo, bez obzira na spol. Meso je meso. Materija, kroj, detalji koji na tren pokrivaju na tren otkrivaju kožu, te sam čin sugestije pokreta zrači izrazitom seksualnošću. Stanje mirovanja koje nagovješćuje gotovo bezbrojna unutarnja komešanja.
Naime, geste ženskog i muškog tijela očekivano su drugačije. Suspenzija koja nastaje ovakvim formama i odmjerenost u njima uvjetovanim pokretima, uvelike razlikuje nositelja takvih odjevnih predmeta od ostalih u kontekstu suvremenog društva, primjerice grada Pule. Dakle u Puli ćete sigurno primijetiti onoga tko se prošeće gradom u toj odjeći. Ali Pula nije referentna sredina za njen rad.
Dihotomija duha i tijela stvar je prošlosti i religijskih svjetonazora. Linda duh preslikava na tijelo, odnosno odjećom obuzdaje i tijelo i duh. No u društvu koje i dalje njeguje taj dualizam, baš taj osjećaj nepripadnosti, u ovom vremenu i prostoru, tjera je na istraživanje nečeg idealnog, nečeg između, u limbu vlastitog postojanja prije prelaska u nešto još bolje, u beskonačno. Dualizam dalje naglašava svojevrsnim otporom estetike odjevnih predmeta spram brzom, tehnološki proširenom, post-industrijskom i konzumerističkom društvu sadašnjice.
U ovoj kolekciji Linda koristi prirodne materijale: plavu prešanu vunu (zimski kaputi, jakne i hlače) i pamuk u svijetlim bojama sa dezenom (ljetne hlače, majice i košulje). Prozirni komadi nastali su iz potrebe da se svaki od plavih i bijelih komada zaokruži i zaštiti u mekanim oblacima. Tkaninu ručno šije tradicionalnim tehnikama (stitching). Gotovo neprimjetni, intimni detalji nisu sastavni dio odjevnog predmeta, ali mu daju na važnosti.
Plavo-bijela kombinacija boja u sebi nosi određenu poetiku potrebe za redom i čistoćom.
Naše svakodnevno radno odijelo (odjeća) mora biti čisto i izglačano. U deplijanu izložbe Silvia Potočki Smiljanić tvrdi: “Plavu boju odabire zato što je to boja radničkog odijela, funkcionalnog odjevnog predmeta koji je primarno udoban, i rasterećen formalnosti. Bijela boja, osim što simbolizira čistoću i slobodu, na istoku se nosi na pogrebu, a na zapadu prilikom svečanih i sretnih prigoda, poput vjenčanja.” Kod izvedbe, Linda inspiraciju nalazi u mogućnosti ručnog rada potaknutoj iskustvom života u raznim kulturama.
Fotografije nastale u suradnji sa SofiomSilviom dodatno oslikavaju i objašnjavaju prirodu i njezinu teksturu, svjetlo i boje, koje a priori ispunjavaju cijeli rad. Više fotografija izložbe (i s izložbe) možete naći ovdje.
U slobodnom prijevodu “Suživot krojačke tehnike i umjetnosti kimona”. ↩
