Nikola, Aldo i Vladimir
Razgovor sa Nikolom dok ga čila u Bordou. Fažana u srcu, skate pod nogama! Uvijek aktivan, Nikola Racan, govori nam o svom radu, skateboard sceni, lokalnoj i šire, o snimanju i naravno o dizajnu plakata za koje je prvi, za sada i jedini, dobitnik nagrade Aldo.
— 2015 —
Uvod
Čilaš ga u Bordou a? Kako je tamo? Koj stil?
Jesam da, trenutno sam u Bordeauxu. Ovdje je lijepo kao i svaki put, naime ovo je treći put da sam u Francuskoj, prvi put sa djevojkom na skate romansi. Stil je lagani, trenutno kafa na terasi Masakijevog stana, Iris je otišla kupiti kroasane, pravi francuski stil.
Nikola
Radiš na novom skate videu čiju premijeru najavljuješ za rujan ove godine, kako ide?
Da, zato sam ovdje u Bordeauxu, kasnije krećem za Pariz. Ovo su zadnji trzaji mojeg snimanja za projekt naziva Solsticij koji je najavljen za rujan ove godine. Trebao bi biti premijerno prikazan na 5. Vladimir film festivalu. Prošle su četiri godine od početka rada na filmu. Što se snimanja tiče za sada ide sve po planu.
Koji su planovi u điru, tvoji, od Šenoe, seliš u Francusku?
Skateboard scena u Fažani postoji negdje od kasnih 90ih, tada smo kao klinci kupili prve prave skate daske i počeli voziti iz zabave, većinom inspirirani novim valom igračih konzola tog vremena. U susjednoj Puli skate je bio poznat ranijim generacijama no ipak mi Fažanci počeli smo tada. Nekolicina od nas ostala je na skate‑u do današnjih dana, naravno iz istih razloga zbog kojih smo i počeli.
Ne vjerujem da ću odseliti u Francusku, makar ne još. Imam još mnogo posla u Fažani. Radim na budućim te trenutnim projektima kluba. Vezan sam za Fažanu, vezan sam za Šenou. Godine koje slijede nose nam budućnost, bilo bi glupo sada otputovati i ostaviti sve iza sebe. “Voli svoju majku ma koliko god ona škrta bila.” Riječi su jednog hrvatskog slikara1 koje ulijevaju golemu mudrost te optimizam u moju filozofiju postojanja.
Uživam u malim stvarima, ne trebam otputovati dalje da budem sretniji, danas gomila mladih ljudi bježi bez nekog pretjerano zdravog razloga.
Koliko dugo se baviš dizajnom i ilustracijom? Trebao bi se tome više posvetiti…
Dizanjom i ilustracijom bavim se, uh, ne bih znao reći točno koliko. Crtao sam negdje od osnovne škole…
Kratko o skate sceni u Fažani i okolici, malo o vizualnom jeziku koji ga prati.
Vizualni jezik fažanske skate scene počeo je biti vidljiv negdje od 2008. kada smo morali početi razmišljati o osnutku kluba radi prava na dodjelu površine gdje se trenutno nalazi fažanski skate-park. Sljedeće godine osnivamo skateboard klub August Šenoa.
Zašto Šenoa?
Šenoa je naše razmišljanje, nekakvo stanje uma ili možda svijest našeg uskog fažanskog društva. Ne znam, htio sam da A. Šenoa ne bude toliko usko vezan (što se imena tiče) uz skate kulturu. Iz više razloga, jedan razlog jest taj da su gotovo sva imena skate klubova, brandova ili nekakvih drugih “extremnih” organizacija već prisvojila skate obilježja pa je ovako, čini mi se, djelovalo dosta svježe da oživimo jednog od najpoznatijih hrvatskih pisaca.
Badel, tvornica stakla, skate park, mini… malo o svemu tome, povijest skate‑a u Fažani
Veći dio svojeg života proveo sam u bivšim tvornicama. Tvornica Stakla i bivši Badel bila su naša proširena dvorišta sve do do 2014. godine. Tada na našu nesreću tvornice bivaju sravnate sa zemljom. Članovi kluba i prijatelji napravili su raj za skateboarding u tako malom mjestu, Fažana je prvo mjesto gdje su se skateri izvan granica htjeli spojiti sa lokalnom scenom zbog jednostavno skateboardinga. Puno lijepih trenutaka smo proživjeli tamo i zbog toga sam beskrajno sretan i zahvalan svima koji su dugi niz godina vjerovali i gradili zajedno sa mnom u tim prostorima.
Aldo
Nagrada za izvrsnost u dizajnu koju dodjeljuje umjetnička organizacija Fazan. Prvi dobitnik nagrade, Nikola Racan, za dizajn serije plakata skate evenata u organizaciji skate kluba August Šenoa, kojeg je i predsjednik, govori o svom radu, samom procesu, idejama…
Ti si prvi, za sada i jedini, koji je dobio Alda, nagradu za izvrsnost u dizajnu, kakav je to osjećaj?
Nagradu Aldo dobio sam 2010. godine na drugom skate kontestu u Fažani. Kako to obično biva osobno dijelim i prozivam nagrađene za svaki skate kontest, začudilo me kada je netko mene prozvao da dođem po Alda (nagradu). Bio sam počašćen i iznenađen što zbog samog trenutka uručivanja što zbog samog priznanja Alda, nagrade za izvrsnost u dizajnu. Vrlo sam zahvalan što su članovi žirija odlučili mene nagradtit Aldom.
Trenutak primanja samog Alda mogu jednostavno opisati kao vrlo sretan trenutak u mojem životu.
Ti je panika da čes ga izgubiti ako napraviš nešto loše i da li to utječe na tvoj daljnji rad?
Nije me strah da ću ga izgubiti. Zadnjih par godina nešto manje crtam i dizajniram plakate.2 Nedavno sam napravio ilustraciju plakata za Verbrant 1. Mislim da je “publika” reagirala pozitivno. Moje crtanje je jednostavno unutarnja potreba izražavanja, koja dolazi iz područja želuca, makar se nekad tako osjećam kada radim.
Mislim da je svaki moj vizual namijenjen za dizajn plakata ili za nekakvu drugu svrhu ili bar sam crtež koji je nastajao na mojem stolu uvjek dolazio u kratkom vremenu. Jednostavno sam imao (još uvijek imam) unutarnju potrebu da crtam po papiru tintom, olovkom, ugljenom, voskom. U svojim radovima koristim razne fizičke materijale, kao npr. mrtve ribe ili recimo ciklu ili crnu kavu… Mislim da jedna od bitinijih poveznica u mom diznaju jest skener. Volim skenirati, ne znam zašto, možda jer sam ograničen ili sam bio ograničen u pogledu medija za stvaranje ili rad u dizajnu. Interesiraju me ograničenja u komunikaciji s papirom, analiza forme osobne izvedbe, analiza pojedinog skeniranog papira, kopanje u dubinu sebe, gledanje u nutrinu boja. Komunikacija sa skenerom vrlo mi je važna.
Recimo sam proces stvaranja slike može se nadomjestiti mojom trajnom patnjom promašenih stvari u životu ili recimo nadoknađivanje izgubljenih pojmova života, oduvijek sam se htio baviti ozbiljnom glazbom, nisam u tome uspio. Možda zato volim crtati.
Povijest plakata Šenoe, vizuala, manifestacije Zebans, Enkšs, Vertbrant… sve što ti padne na pamet…
Burt Reynolds, goli Burt Reynolds, vrlo poznata fotografija. Zaboravio sam zašto je točno on gol, no to nije ni bitno. Plakat za jedan skateboard session u skateparku u Fažani napravio sam zajedno s O. Morovićem na njegovom skeneru u bivšim prostorima firme njegovog ovog oca Enca, gdje sam-smo upotrijebili ENC papire s mog prošlog radnog mjesta.3 Tu smo džepne fotografije Olegovog oca ubacili u plakat te dodali opširniju i detaljnu informaciju na “drugoj” strani plakata koja je sadržavala poznatu golu fotku Burta Reynoldsa. Osobno mislim da je taj konceptualni plakat jedan od mojih najdražih radova-djela.
Manifestacije u Fažani, što se tiče skateboardinga, službeno su počele prije osam godina. Ove godine je peto izdanje Vladimir film festivala, skateboard kontest radimo već sedam godina. Povijest ili proširenje naše ekipne svijesti nastavilo se djelovanjem kluba. Naime nije A. Šenoa došao preko noći, mislim da je vrlo bitno napomenuti povijest Fažanskog filma. Ranih 2000ih gotovo cijelo naše generacijsko društo snimilo je dva dugometražna filma Bez Cilja 1 i Bez Cilja 2. To su kultni uradci Fažanaca tj. naše ekipe. Mislim da smo već u ranijim godinama iskazali potrebu za stvaranjem boljeg mjesta za suživot. Bez cilja govorio je više od samih besciljnih skečeva, ubijanja vremana sa videokamerom i naravno skejtanja. Fažana je tek postala samostalna općina i život u njoj po mnogo čemu se razlikovao od onog danas. Nije bilo infrastrukture, ulične rasvjete, nije bilo ničega. Samo kultno betonsko Crno igralište gdje su nogomet i košarka bili sve što su Fažanci mogli legalno uživati. Možda još par klupica na dječjem igralištu i to je bilo praktički sve.
I već kad smo te ulovili u Bordou može usporedba scene dizajna kod nas i tamo?
O razlikama dizajna u Bordeauxu i kod nas ne bih znao puno toga reći. Poznajem možda dvoje dizajnera koji dobro rade svoj posao. Jedan je Soy Panday, koji vodi glavnu riječ u vizualnoj direkciji brenda Magenta Skateboards i Yoan Taillandier koji stoji iz brenda Minuit iz Bordeauxa te ujedno radi na dizajnu odjeće za Magentu. Ako mene pitaš mislim da bi ubrzo jedan Hrvat mogao napraviti gostujući dizajn daske za jedan poznati europski brend.
— 2016 —
Nastavljamo intervju nakon godinu dana pauze jer jebiga… na konju smo.
Vladimir
Vladimir Film Festival, prvi je i za sada jedini nezavisni skate film festival u Europi. Više o tome reći će nam glavni organizator festivala.
Šest impresivnih izdanja festivala, kako si zadovoljan sa Vladimirom?
Da, zadnje izdanje je uvijek najbolje, mislim najimpresivnije… Za sada je uvijek tako, to znači vrlo jednostavno da festival raste iz godine u godinu, više skejtera ili publike dolazi ciljano u Hrvatsku tj. u Fažanu radi Vladimira. Vladimir polako postaje ili je postao jedan od istaknutijih, ekskluzivnijih (ako tako smijem reći) europskih ili svjetskih skate događanja u nezavisnoj maniri. Da budem iskren i pitam se zašto? Jednostavno iz razoga što je Vladimir možda jedini festival takvog tipa u Europi, a možda i šire.
Kako su Brijuni ušli u cijelu tu priču nezavisne skate scene?
Brijuni su ušli u priču iz više razloga. Fažanci smo. Brijune gledam svaki dan, radio sam gore, baba mi je radila gore, sestra mi radi gore, većina mojih prijatelja su ili još rade na otoku. Brijuni su dio Fažane. O tom potezu razmišljamo već par godina unazad ali se tek ove godine realiziralo. Uvijek tražimo nova ili adekvatnija mjesta za projekcije skate filmova što u principu ima veze sa bivšim diy mjestima.
Da su tvornice još tu vjerojatno bi dan danas tamo održavali projekcije ali bi sigurno kad tad završili i na Brijunima.
Mislim, Brijuni su već godinama korišteni u svrhu projekcija filmova, i sam Tito je tamo uživao sedmu umjetnost, samo što kad kažeš da radiš ili projiciraš skate filmove ispadaš mrvicu djetinjast ili možda manje ozbiljan ali drago mi je da ovim primjerom pokazujemo ozbiljnost i predanost skate filmografiji.
Mislim da je odlazak na Brijune bio neizbježan jer svake godine pokušavamo naći neko novo mjesto ili dodatan festivalski dan. 120 prodanih karata je zasigurno uspjeh za mali nezavisni festival poput ovog. Plus film i autor kojeg smo imali prliku prikazati na Brijunima govori sam za sebe, ne treba puno riječi o tome.
Otvaramo vrata široj publici premda su u suštini skate filmovi namijenjeni uglavnom skejterima. Vladimir je jezgreno skejterski fesitval koji ima kanal prema van, daje priliku autorima i publici da direktno sudjeluju u festivalu. Jer underground ili nezavisni skateboarding kojeg mi promoviramo još je uvijek dosta mali. Nikada nećemo biti festival filmskog tipa kao recimo, ne znam, neki normalan festival u Hrvatskoj. Jedino publika može rasti, raste cijelo ovo vrijeme. Ma serem, sve raste, festival može i treba rasti…
Solsticij
Solsticij? Valovi? Koj stil?
Solsticij, hmmm, gle, mogao bih početi pisati i nikada ne stati. Ovako, Solsticij je moj životni projekt,4 sad kad je film gotov, htio bih se osvrnti na zadnjih šest godina dok se stvarao. Prva stvar. Rođen sam u Puli, živim u Fažani, znači ako ja želim snimiti skate video ili ozbiljan skate film to je puno teže nego da sam iz bilo koje zapadnoeuropske zemlje. Skate video nije klasični dokumentarac niti film bilo kakvog talentiranog filmaša koji koristi prednosti u nedostacima. Ovdje nema glmaca, nema scenarija,5 u tome je i suština priče zašto napraviti skate film. Znaš, ako pričam skejteru koji ima malo soli u glavi, shvatit će da je to krvav posao. Život ti je na čekanju pet godina, pretvaraš se u dadilju, bejbi sitera, mislim, sve su to sranja koja i najmanji redatelj osjeća na svojoj koži pa tko sam ja da sada solim pamet ovdje. Mogao bih skratiti priču ovako: 5 godina sam se jebao s tom kamerom i sada kada je film gotov, dođi na premijeru, ako te uopće interesira o čemu je riječ ili kupi DVD. Jednostavno, za drugo me zaboli.
DVD‑i će biti vani oko Nove godine pa ako si zainteresiran, javi mi mejlom ili pronađi neki drugi način za kupiti film.
Valovi su jednostavno došli, ne znam zašto more lupa, ne znam zašto uopće more postoji, zapravo, ne znam ništa o valovima. Htio sam otvoriti film s “ludom” stvari i sa manje uobičajenim uvodom u skate filmove, bila mi je to prvobitna ideja koju sam uspio6 provesti. Crtao sam gotovo mjesec dana, pokušavao pronaći pravi izričaj, sjebao sam si živac u nozi od silnog klečanja u maloj sobi… Zimu sam proveo u stanu kod babe u Fažani koja mi nije dozvolila da se grijem u sobi, zamisli… Naime, u teaseru filma snimao sam pokrete valova, u mislima sam vidio tintu crne boje, surove slike oštrih, neobrađenih valova. Iskreno, najviše problema zadavalo mi je kreativno stvaranje, mislim da je to najteže, mnogo teže od snimanja filma, snimanja skejtera po gradskim ulicama. Teaser sam bio primoran napraviti, intro sam bio primoran napraviti, ime filma sam bio primoran naći i sve su to užasno teške stvari…
Solsticij je zapravo dugo vremena bio projekt bez naziva. Šta te ponukalo7 da se odlučiš upravo za taj naziv?
Istina, za sam naziv filma nisam imao ideje i to me proganjalo gotovo pet godina. Tražio sam se u beskrajnom moru riječi i rečenica, no nisam našao ništa prikladno. Kada je teaser bio u izradi Solsticij je došao nekako nevezano, pao je iz vedra neba direktno u priču. U početku nisam bio 100% zadovoljan, mislio sam, možda je to riskantan potez, ne znam. Ako me pitaš sada kada je film završen, sve mi je puno jasnije. Film sadrži gotovo 80 skatera iz čitave europe, snimanje me odvelo u više europskih zemalja.
Nisam imao unaprijed isplaniran put ni ljude s kojma bih htio raditi. Skejteri koji nose većinu filma postali su mi bliski prijatelji zahvaljujući upravo Solsticiju.
Prvi odlasci u recimo Francusku, išao sam sa Tomzijem kojeg sam do tada jedva poznavao. Mislim da su Vladimir i sam Solsticij veoma usko vezani uz samu progresiju snimanja i umrežavanja sa drugim stranim skejterima.
Premijera na Vladimiru 2016. – Kakve su reakcije na ovaj petogodišnji projekt?
Sranje stari. Premijera me definitivno promijenila, od premijere sam drugačiji čovjek. Odnio sam pobjedu, svoju intimnu pobjedu. Znaš, bojao sam se skroz prošle zime kad sam montirao film, bojao sam se ovako i onako jer sam tokom cijelog snimanja nosio neku tamu, naki strah u sebi. Vjerojatno su i skejteri s kojima sam radio to osjetili. Prihvatili su me takvog kakav jesam i ja sam prihvatio njih.
Premijernu projekciju za Vladimir podnio sam čisto mirno, nije me bilo ničeg strah. Gledaj, bio sam 250% u poslu zbog cijelog festivala pa možda iz tog razloga emocije nisu imale takav učinak. Da je toliko ljudi došlo na premijeru iz cijelog svijeta, a da nije bilo festivala, vjerojatno bih izgorio kao što sam znao izgarati tokom cijelog snimanja videa. Osobno sam 100% sretan kako je sve ispalo, tokom premijere i na kraju filma. Ako sagledaš cijelu priču, osim što pričam sam za sebe, mislim da je veliki uspjeh privesti takav projekt kraju. Film je u potpunosti nezavisan, svaki novac došao je od mene ili od prijatelja koji su si plaćali karte da idu snimati sa mnom, hrana, spavanje su 100 briga, skejteri su većinu vremena na cesti i film je snimam 90% na cesti, tako da, ako si skejter znaš o čemu pričam, ništa novo. Uživao sam u svakoj sekundi.
Ide premijera u Londonu, priča se po internetu, znaš li u ovom trenutku neke konkretne informacije kome, koša, kvando?8
Idu premijere po svuda, reakcija nakon festivala je stvarno više nego dobra, mislim da sam generalno sretan čovjek i sretan uopće što sam premijeru filma imao upravo na Vladimiru, bio je to pun pogodak i htio bi se prije kraja intervjua zahvaliti svima koji su prisustvovali događaju. Od svih strana čujem dobre i pozitivne kritike i komentare. Istina, svjestan sam da sam napravio kvalitetnu ili dobru stvar kada stižu potvrde, to me čini više nego sretnim. To je nakako i smisao cijele priče, zar ne? Zagreb je odrađen ovu subotu,9 Rijeka i Ljubljana su dva grada u kojima sam proveo najviše vremena snimajući Tomzija10 i Zoeta tako da i oni idu tokom ovog ili idućeg mjeseca. London je oko nove godine, pa slijede drugi europski ali i svjetski gradovi.
Za kraj
Za kraj ako želiš neke pozdrave, zahvale i tako te pizdarije…
Pozdravio bih i zahvalio se Iris, mojoj najvećoj podršci, Olegu11 i ostalim prijateljima, svim skejterima u filmu, svima koji su na neki način vjerovali u ovaj projekt i smatrali me konkretnom osobom.12 Hvala svima na izdvojenom vremenu za čitanje ovog intervuja.
Sick
Zaboravio sam mu ime, vidio sam ga u dokumentarcu “Čovjek listopadnih kiša”. ↩
Tako imam veće šanse da u mojim rukama i ostane. ↩
Bina Istra ↩
Za sada, tko zna što ću raditi u budućnosti ↩
Makar ga u mom filmu nije bilo. ↩
Nadam se. ↩
Pre jaka riječ, nikako se ne uklapa u cijeli razgovor. ↩
Kako, šta i kad ↩
12.11.2016. ↩
Tomi, tenks na fotkama za intervju ↩
Bez kojeg bi zajebao. ↩
Ne lijenčinom. ↩
