Šetao sam sa Alenom

13. 12. 2015. / 28. 12. 2015.

NKS_int_AF
 

Alen Floričić je od 30.10. do 22.11.2015. u Riječkom MMSU-u imao retrospektivnu izložbu (o kojoj je pisano i ovdje). To je dobar povod za kratki intervju.

Uvod

Šetao sam sa Alenom, od kako se poznajemo, Atenom, Venecijom, Firencom, Sienom, Pisom, Rovinjem, Labinom i Pulom. On hoda sporije od mene jer svako malo zastaje i promatra stvari pa sam često morao usporavati hod da možemo razgovarati. Kao što bi se i moglo očekivati, razgovori su nam bili na nivou kakav se od dva tipa poput nas dvojice i očekuje. Ja sam, koliko se sjećam, češće postavljao pitanja.

U Firenci me spriječio da uletim u igru sa šibicarima i uštedio mi je najmanje 100 eura. To je zato što on pažljivo promatra sve što mu privuče pažnju. Ima dubok uvid u bit stvari, i neobičan dar da situacije i odnose precizno nazove njihovim imenom, kratko, točno, jasno.

Na brodu za Grčku dao sam mu knjigu Moskva-Petuški, Venedikta Jerofejeva. Pročitao ju je isto popodne i jako mu se svidjela. Dok je čitao knjigu u svojoj kabini, brod se valjao na valovima uz albansku obalu, ali njemu, za razliku od večine putnika nije pozlilo.

Dobro je podnosio more. Kasnije sam saznao da je kao klinac znao sa djedom ići na lignje. Kako Rabac gleda na Kvarner, vjerojatno je tada stekao otpornost na more.

U Veneciji smo razgovarali o hrvatskom postavu 53. Bienala čijeg je i on bio dio. Tada su me, u prostoriji na čijem je zidu bio postavljen njegov video, prošli trnci izazvani rezonancom koja je nastupila trenutno.

Obožavam Alenove radove. Podsjećaju me na djetinjstvo kada sam lako pronalazio izraz sa kojim sam se mogao poistovjetiti i koji bi postao dio moje svakodnevnice kao način razmišljanja, govora, jezika i metajezika.

Na retrospektivnoj izložbi u Rijeci šetao sam sa Alenom kroz galeriju suvremene umjetnosti i u petnaestak minuta ponovo proživio svo vrijeme za kojeg ga poznajem.

Intervju

Prije videa bavio si se slikarstvom i konceptualnom umjetnošću. Sada je to isključivo video. Koje osobitosti tog medija su te privukle?

Figuralnost, neposrednost, neusporediva reprezentativnost… sve ga to čini iznimno podatnim za subverzivni tretman stvarnosti.

Postoji li sličnost u idejnom ishodištu s obzirom na različitost medija u kojima stvaraš (si stvarao)?

Medij je u osnovi sporedna stvar. On me zanima tek kao sredstvo, što, naravno, ne umanjuje čisto senzornu fascinaciju njime, kao i svojevrstan užitak u radu s medijem. S obzirom na to, kao i s obzirom da sam radio u raznim medijima, nisam ih nikad osjećao kao jasno ograđena i odvojena područja.

Možeš li navesti primjer.

Pa evo, definirajući mizanscenu svojih video radova, često mi se otvaraju reminiscencije na određene situacije koje porijeklo vode iz povijesti slikarstva, što je ponekad prisutnije, a ponekad uočljivo tek u tragovima. Nadalje, u mojim prvim pokušajima s video medijem, on je bio tek jedna od komponenti unutar instalacija koje su se sastojale i od drugih materijala koje sam u to vrijeme koristio, kao što su izresci iz časopisa, sapuni, drvo i dr. Video je bio logičan izbor u trenutku kad su me zanimali mediji koji su u neposrednoj blizini tzv. realne stvarnosti, kako bi je mogli što efektnije subverzivno tumačiti.

U nekim radovima čovjeka (figuru, tijelo) koristiš kao likovni znak, a u nekima je on nositelj emocija. U oba slučaja to si ti. Tvoj rukopis…

Da se nastavim na prethodno pitanje – video je u suštini donio tu promjenu da je u radovima moj lik reprezentiran kroz medij videa, kao neka vrsta paradigmatske obične stvarnosti, zamijenio npr. komad sapuna (koji sam koristio u nekoliko instalacija iz sredine devedesetih). Naravno, moj lik i njegov prostorni i semantički kontekst imali su mnogo veći potencijal, tako da su sa sobom donijeli i otvarali čitav niz pitanja i sadržaja.

Kao osoba si staložen i nenametljiv, ozbiljan i pouzdan. U tvojim radovima se te osobine zrcale, u nekima pojačane vrlo suptilnim, inteligentnim humorom koji tu nije radi sebe već se jednostavno dogodi. Ili ja to samo tako doživljavam?

Ha ha. Ne bih rekao da sam išta od ovog što si naveo. Kako bilo, humor je proizvod subverzivnog umjetničkog postupka i medijske manipulacije. Jednostavno se dogodio i bio je više nego dobrodošao!

Sa kojim bi duhom europske umjetnosti rado razgovarao u kasno ljetno poslijepodne?

Volim mnoga umjetnička djela, ali ne bih mogao reći da me intenzivno zanimaju i njihovi autori kao osobe. Mislim da se tu radi o dvije različite dimenzije koje ne valja poistovjećivati. Tako da bih radije ljetno poslijepodne proveo u društvu nekog manje ezoteričnog bića. Bilo bi lijepo i kad bismo usput mogli razgovarati o umjetnosti, ali takvi su razgovori obično jalovi, pa ih ljudi najčešće izbjegavaju.

Kao likovni pedagog i mentor sa dugogodišnjim iskustvom primjećuješ manjkavosti školskog sustava u području likovnosti. Što bi trebalo mijenjati?

Eh, volio bih da imam jasan stav o tome. Bojim se da je naš školski sustav i po programima i po organizacionoj strukturi, poprilično relikt 19-stoljetnog akademizma izmiješanog tu i tamo s modernizmom (koji se, nota bene, u tom kontekstu i dalje smatra nečim novim i ne baš uvijek dobrodošlim). Tu se onda svatko snalazi kako zna i umije, i u osnovi mnogo toga ovisi o pojedincima, kako profesorima, tako i učenicima i studentima koji, ukoliko imaju tu ambiciju, probijaju svoj put ka razumijevanju suvremenosti.

Fazanovci bi se u nekoj budućoj, priželjkivanoj diktaturi zalagali za moratorij na izlagačke aktivnosti. Može produkcija ali ne i izlaganje umjetnosti (vizualnih).

Ne znam točno na što misliš. Možda na to da nikad nije bilo više umjetnosti koja, s druge strane, nikad nije bila manje uzbudljiva i važna?

Činjenica je da se umjetnost neprestano mijenja. Vjerojatno je danas taj položaj na prvi pogled nejasniji i neuhvatljiviji nego ikad prije. Imamo umjetnost koja je već odavno lišena tradicionalne uloge proklamiranja društvenih konvencija i vrijednosti (tu su ulogu u potrošačkom društvu preuzeli masovni mediji putem dizajna), a s druge strane društvo kroz tzv. “kulturu”, te putem tzv. “kulturnih industrija” i na druge načine instrumentalizira umjetnost i prisiljava je na krajnju (iako potpuno benignu) stilsku, semantičku i kvalitativnu raznolikost, te (pre)nabujalu produkciju. Za takvu situaciju nije “kriva” umjetnost sama (bilo bi krivo i misliti da ona ima tu vrstu autonomije), već uloga koja joj je dodijeljena u postojećoj društvenoj strukturi.
 

Alen Floričić, umjetnik i profesor. (NKS)
 

 

NKS_int

Tags: , , , , ,

RSS 2.0 Responses are currently closed, but you can trackback from your own site.