Intervju sa Markom Hrastovcem

18. 05. 2015. / 27. 05. 2015.

NKS_int_MH2
 

Upilali Marka Hrastovca iz Varaždina za intervju dok je u Nizozemskoj.

Uvod

Zašto si opet radio MOP i zašto nije Audree?

Marko Hrastovec: Pa to je jedan od onih projekata koji ti dođu spontano, a pošto ga organiziraju frendovi iz osnovnoškolskih klupa s kojima si više-manje stalno u kontaktu, suradnja je uvijek ležerna i neopterećena rezultatom/profitom.

Najvažniji razlog iz kojeg to radim je podržavanje takvih lokalnih inicijativa koje nastoje aktivirati i zainteresirati mlade (ali i starije) u manjim sredinama, a kojima se rijetko pruža prilika da se upoznaju sa područjem rada i stvaralaštva kojim se bave dizajneri, programeri, umjetnici ili bilo tko drugi, koristeći digitalnu tehnologiju kao osnovni alat za produkciju. To je veliko područje jednostavno izostavljeno iz školskih programa i smatram da na neki način srednjoškolcima i studentima ranijih godina faksa treba ponuditi sadržaj da vide koliko je tu potencijala za profesionalno djelovanje bilo da te zanima umjetnička ili tehnička strana svega toga. Problem je manjih sredina da od ponedjeljka do petka imaš školu, a u petak i subotu imaš par kafića i to je to. Mislim naravno da treba i te pive popiti, ali nema dodatnih sadržaja koji ti otvaraju mentalne prozore i pomažu ti da shvatiš da su mogućnosti puno šire od školskog programa. Mislim puno je to kompleksniji problem od pojedinaca pa do sustava, ali eto, trudimo se koliko možemo. Znaš i sam, iz slične situacije dolaziš.

A drugi i manje važan razlog je da najčešće radim na projektima koji ti u startu ponude ograničenja ili paramtere koje moraš zadovoljiti i to mi je super, vjerojatno se zato i bavim dizajnom, ali s druge strane kad imaš slobodne ruke to ti otvara poligon za testiranje nekih svojih ideja i stvari koje trenutno radiš. A tu je automatski i odgovor na pitanje zašto ne Audree. Prije godinu dana mi se ukazala prilika da napokon i iskoristim ta slova koja sam crtao godinu dana prije toga. Ovaj put tema je drugačija a i ja sam drugačiji pa je i dizajn skroz nešto drugo. Mislim da je i zato jer mi sve u životu dosta brzo dosadi, a imam i neki strah od ponavljanja, kao YOLO1, pa mi takvi projekti onda omogućuju da radim nove stvari.

Možda fulaš, možda nije najbolje ikad, ali probaš, naučiš, ideš dalje.

Koji je sad font2 onda? Neki google? Tvoj? Zašto? // Koji si onda font iskoristio?

MH: Font koji je korišten je Publico Mono od Commercial Typea. Ali identitet za ovu godinu nije uopće baziran na odabiru pisma, već je ono došlo naknadno kao nadopuna. Tema festivala je Digital world in focus i kad mi je Fran (Mubrin) to javio, meni je odma u glavi bila ideja korištenja programiranih vizuala. Spojiš ugodno s korisnim, ja ponavljam i proširujem naučeno, a vizuali su neočekivani. Na to smo nadogradili taj font koji je sam po sebi čudan spoj tradicionalnog novinskog pisma i monospace3 pisama koja pak svoje korijene vuku iz pisaćih mašina a u novije vrijeme poistovjećuju se sa pisanjem koda.

Da, bio si rekao Drawbot, vježbe sa faksa. Znači napokon iskoristiti naučeno?

MH: Da. Mislim naravno da nakon jednog semestra nisam neki programer ali zato služe takvi programi koji vizualiziraju kod i pomažu ti da shvaćaš što radiš. Ima tu puno više od generiranja dvodimenzionalnih vizuala, ali meni je zabavna i ta strana.

Koja je spika sa onom rukom za Moderato, i sa swashevima za Marlene Stencil? Zašto ih nema i na Marlene/Marlene High?

MH: Spika za ruku (Manicule) je takva da sam dobio random mail od Nikole (Đureka) da nacrtam neke swashy ali ne previše swashy ruke koje bi mogle raditi recimo s Themom. Ja nisam imao pojma da on radi Themu Moderato, u međuvremenu sam i zaboravio na to skroz… A kad ono eto je u Themi Moderato na Typonineu.

Marlene swashevi su slična priča, ali puno ranija, zapravo moj prvi “ozbiljni” projekt i suradnja s Nikolom. U to vrijeme na drugoj godini faksa u Zagrebu radio sam slične swasheve ko dodatak za font koji je nastao iz vježbe. Nikoli se to dopalo pa me pitao dal bi radio tak nešto da ima jednu ideju, pokazao mi Marlene Stencil i dal bi to moglo funkcionirati. Ja onda nisam ni shvaćao koliko je to posla i naravno da smo krenuli u to, i isaplo je super. A drugi dijelovi Marlene familije nemaju jer vjerojatno nema smisla. Stencil je nacrtan na neki organski fini način, pa su se ti swashevi prirodno uklopili u lomove slova. A i stvarno smo ih nakrcali unutra gdje treba i ne treba. Kad malo bolje razmislim, radim samo takve neke projekte. Valjda imam preveliku toleranciju na repetitivne operacije, ili samo početnička energija, ne znam.

Kada ćeš završiti onaj font iz specimena (za faks – kontrasti) i kada ćeš nam ga dati?

MH: Fontovi i dovršavanje, ne znam iskreno sad u ovoj situaciji. Nakupila se tu sad u godinu dana ogromna količina stvari poludovršenih ili započetih, neke više neke manje zanimljive pa se moram organizirati kad se vratim i odlučiti koje stvari raditi i razvijati dalje, a koje staviti u ladicu…

A i fontovi se kupuju, ljudi žive od toga :P4

Koji ti je uopće gušt crtati ta slova?

MH: Jer se nekužim u boje. Jer imam toleranciju za rad na repetitivnim i dosadnim stvarima više od uobičajenog. Jer je gušt kad radiš na osnovnom alatu za veliku količinu ljudi (dizajneri) i kad vidiš to kasnije u situacijama koje ti nisu bile na pameti u procesu rada na tome. Jer uvijek težim nekoj ravnoteži i balansu, može biti i kaos, ali izbalansirani kaos. Jer imam neku čudnu povezanost sa slovima, ne znam zašto ili od kuda to dolazi ali baš ih volim, uživiš se u to i svaki projekt je ko da ideš iz nule, nova igračka i novi prostor za isprobavanje. Jer se ne smatram previše kreativnom osobom a

kod slova su ideje uglavnom suptilne, stvaraš dojam i priču kroz sistem koji se tek mora uklopiti u neki kreativni koncept.

O edukaciji

Kako ti je gore?

MH: Gore je super, bilo je teže na početku sve ti fali, ljudi, mirisi, hrana, mjesta i barem u mojem slučaju moraš biti jako motiviran da te to ne sputava. Ali s vremenom se navikneš na sve. Dosta velika promjena u svakom slučaju i svakome ko ima priliku preporučam. Osamostališ se naglo jer nema nikoga da ti pomogne, i mentalno i oko svih praktičnih stvari. Ekipa na faksu je stvarno super, iako sam najmlađi, a najstariji imaju i 10 godina više od mene, stvarno ti postanu ko neka obitelj u tih godinu dana. Svi oni sa svojih strana svijeta puste poslove, obitelji, prijatelje i odu u Haag (!)5 raditi na slovima godinu dana. Probudiš se u 8 dođeš u studio u 9 i odeš doma u 9 navečer. Naporno je ali napreduješ u profesionalnom i privatnom smislu neopisivo puno. A kasnije onda uvijek možeš u Iran. Ili Kolumbiju. Veze i to :)

Si sad’ na faksu?

MH: Jesam, zaš’?

Jer si rekao od 9 do 9 pa provjeravam…

MH: Bez brige :)

Već se jedna smjena odradila.

Kakvom ti se čini edukacija u dizajnu (u RH, a i vani)? Što se uči, što smatraš da bi trebalo podebljati ili uvesti, a što je taman?

MH: Faks je dobar uvod u dizajn (ok ovo je ful širok pojam i nespretno je baratati malo s njim ali recimo da se kuži) i pregled mogućnosti koje nude razna područja dizajna. Svaki modul (kolegij, smjer) ima predviđenu određenu satnicu koja nije uvijek razmjerna s brojem studenata. U toj situaciji uglavnom možeš dobiti osnove, ako se potrudiš onda i nešto više. Ali važno je da studenti shvate u startu da faks ko takav bez njihovog velikog angažmana nema previše smisla. Faks ti daje podlogu, otvara vrata, upoznaješ ljude, povezuješ se sa različitim strukama, a na tebi je da istražuješ, radiš, eksperimentiraš i guraš neki svoj put. Ali glupo je očekivati da je faks rješenje životnih problema. Tek onda se treba truditi tražiti i graditi sebe, a ne studirati samo da se završi faks.

Gledajući u tom kontekstu, edukacija u dizajnu kod nas je generalno na dosta dobrom nivou. Pogotovo u zadnjih desetak godina sudeći prema broju kvalitetnih ljudi koji izlaze s fakseva i nastave raditi super stvari. Ali kad kreneš analizirati detaljnije pojavljuje se puno stvari koje bi mogle biti bolje. Sudeći prema vlastitom iskustvu, od stvari koje bi mogle i trebale biti bolje, je postepena zamjena mentora koji su svoj maksimum već dali i jednostavno nisu više skroz u toku razvoja struke. To za posljedicu ima zastarjele, prožvakane zadatke/program i način na koji se vodi studente kroz njih. Opet iz osobnog iskustva, najbolji mentori su oni koji su progresivni u svojem radu izvan faksa i onda tu energiju i zanos prenose na studente. Mislim da se to jako osjeti na studentima, jer ako je od 30 ljudi na faksu 15 gotovo nezainteresirano, neki problem postoji. Da li je to ulazni filter, ili situacija na faksu, ne znam, ali vjerojatno kombinacija svega pomalo.

Ali studenti uvijek pronalaze svoj osobni izričaj kroz neke druge/nove medije i mislim da to treba poticati i prilagoditi zadatke, otvoriti ih što je više moguće. Dizajn nije ovaj ili onaj način, svatko ima svoj pristup problemu i u tome i leži vrijednost pojedinca.

U odnosu na vani, mislim da se kod nas spajanje studiranja preddiplomskog i diplomskog studija puno više uzima zdravo za gotovo. Drugim riječima, nedostaje praktični dio između, bilo u obliku prakse (koja ne postoji kao obavezni dio programa, a bila bi jako korisna) ili u obliku samoinicijativnog angažmana nakon preddiplomskog studija. Malo nedostaje taj reality-checkpoint da nakon jedne faze obrazovanja vidiš gdje si, stekneš iskustvo, podebljaš naučeno ili naučiš nove stvari i onda se odlučno vratiš ili ne vratiš studirati dalje jer vidiš da ti treba ili ne treba.

Nedostaje osobni osvrt mentora prema studentima, ne znam za DVK (Dizajn vizualnih komunikacija, Umjetnička akademija u Splitu) ili druge fakseve ali na SD (Studij dizajna, Arhitektonski fakultet u Zagrebu) je to veliki nedostatak, jer nakon određenog projekta ili barem semestra/godine nema nikakve povratne informacije u vezi napretka, procesa, na kojim stvarima raditi više, kakav je pristup, odnos prema zadatku itd. Takve smjernice su obostrano korisne jer s jedne strane pomažu studentima ili bi barem trebale potaknuti na neki osobni osvrt, dok s druge strane studenti znaju da ih to očekuje pa tjeraju na ozbiljniji pristup.

Kako se tebi nastavila suradnja sa profama?

MH: A ne znam u ljudskoj prirodi je da tražimo ljude dovoljno slične sebi da se slažemo, a u isto vrijeme dovoljno različite da su nam zanimljivi. Ako se tu desi podudaranje onda dolazi pitanje interesa. Odnos bez obostranog interesa vjerojatno i nije neki odnos. Svakom studentu je u interesu sakupiti iskustvo na pravim projektima i dobiti uvid u to što ga čeka kasnije u životu, dok je profesoru drago kad vidi da njegov rad sa studentima ima smisla i rezultata, i u vidu tog studenta može dobiti pomoć. Obostrana korist se nastavlja, student radi, gradi stavove, iskustvo se gomila, za to je još i plaćen, a profesoru se donekle smanjuje količina posla za obaviti. Kak’ to obično ide s nama ljudima, s vremenom izgradiš neki odnos, međusobno povjerenje, poslovi i suradnje se nastavljaju jer student postaje sve bolji i sposobniji obavljati različite stvari, pa onda prestaneš biti student i opet se sve nastavlja na nekoj drugoj razini i tako u nedogled dok se interesi jednom ne raziđu. Ponekad profesor ima manji nekad veći utjecaj na studente, a ja njemu (Nikoli Đureku) dugujem veliku većinu znanja koje imam danas i razno razne tajne zanata.

Što je, kako dijeliš, i kako pristupaš tom “ful širokom pojmu dizajn”?

MH: Dizajn ovo dizajn ono, stalno neke podvrste, smjerovi, specijalizacije, dijeljenja i trpanja u ladice samo da bi se lakše etiketirali, ali bez pretjerane praktične svrhe. Ok, svatko je najbolji u nečemu ali to ne znači da ti drugi brane da radiš i ostale stvari, informiraš se, čitaš, pratiš, isprobaš. Meni je dizajn proces. Prvo dizajniraš plan kako doći do nekog posla jer se to uglavnom ne dešava samo od sebe. Kada dobiješ projekt/zadatak, planiraš kako ga riješiti. Dizajn je biranje suradnika (jer ne možeš uvijek sam, ili nisi najbolji u svemu i vjerojatno nemaš više od dvije ruke), dizajn je planiranje vremena, dizajn je definiranje cijene, dizajn je graditi odnos sa svim uključenim stranama. Dizajn se događa kad kupuješ tekicu za skiciranje jer ti definira neki prostor za rad, dizajn je i izbor olovke/pera jer ti uvjetuje trag koji ostavlja.

Dizajn je način na koji dođeš do rješenja, i tu se prepoznaju kvalitete jer ljudski faktor ima najveću ulogu. Kada dođeš do rješenja ostaje produkcija.

Programer prvo mora dizajnirati strukturu i veliki dio posla otpada na razmišljanje kako nešto napisati, a pisanje koda je samo egzekucija i reprezentacija tog rješenja. Slična stvar je i u type dizajnu; dobar primjer za to su natječaji, gdje svi rade identičan zadatak, rezultatski se često stvori prosjek sličnih radova koji blago variraju u izvedbi, a razliku rade oni koji su napravili pomak u procesu, ne sljedeći već utabane puteve). Dakle, najzahtjevniji dio dizajna je dizajn procesa. Naravno da je i produkcija također važan dio dizajna i ona može biti iznimno zahtjevna, ali tu se onda dizajniraju novi procesi koji mogu biti više ili manje tehnološki potpomognuti, ponovno uključuju nove aktere, no to je već za neku drugu priču.

Koja ti je metodologija u radu? + opis procesa (bilo za type ili drugo)…

MH: Kad’ neke stvari radiš puno puta onda postoji neki uhodani slijed događaja, ali nekad jednostavno imaš ideju u startu pa je samo pitanje načina na koji ju provesti u djelo, nekad tražiš sve moguće inpute s drugih strana tipa povijesnu/sociološku/bilo koju relevantnu podlogu projekta pa se to onda kao zove istraživanje.

Ponekad mi se skicira više nekad manje, nekad mi se uopće ne skicira, nekad samo razmišljam i zapisujem pa se već nekad pojavi nešto. Ali to je i najzabavniji dio dizajna – proces. Granica između umjetničkog i tehničkog. Između kreativnosti i izvedbe. Uvijek te iznenadi put kojim dođeš do nečega. Jedna od najvažnijih stvari koje sam naučio je u startu krenuti razmišljati o konačnoj primjeni i testirati već od rane faze makar stvari bile nepotpune. Ne košta puno vremena, a daje sigurnost i smanjuje faktor iznenađenja u finalnoj fazi projekta. Zapravo svrha isprinta (proofs – ne znam koji bi bio točan prijevod) je da budu krivi. Sve dok na njima vidiš svoje greške i ispravljaš ih oni imaju smisla, u trenu kad smatraš da se više nema što za popraviti oni gube smisao i prestaneš ih raditi. Jako jednostavan koncept, ali nije se uvijek lako natjerati na to.

Daj i neki savjet za mlade koji bi se bavili time, ili stare koji se bave/ili bi se bavili…

MH: Stvari se uglavnom ne događaju preko noći i za sve treba puno rada, truda, želje i motivacije. Čime god se baviš radi to najbolje što možeš u tom trenu ili nemoj raditi uopće. Vjeruj u to što radiš, jer ako ti ne vjeruješ zašto bi bilo tko drugi trebao? Kao i u svakom segmentu života ima boljih i lošijih dana, uspona i padova ali moraš na neki način naučiti voljeti to što radiš, da sam sebi u svakom trenu znaš dati odgovore na pitanja koja se pojavljuju. Sam sebi daješ smisao, drugi te mogu pohvaliti ili kritizirati ali na kraju dana ti si taj koji upravlja sa sobom. Važno je i imati određeno samopouzdanje i motivirati se, postavljati neke ciljeve koliko god banalni bili ali treba težiti nečemu daljem/višem da sam sebe poguraš naprijed. Ostati na mjestu i misliti da znaš sve u nečemu kao što je dizajn je prilično naivno. Taman kad dotakneš neki nivo za koji misliš da si radio, shvatiš da se otvara još sto drugih stvari za naučiti i mogućnosti koje bi bilo šteta propustiti. Ne treba se bojati novih stvari koje se na prvu čine prezahtjevne ili nedostižne. Ako ne probaš, ne znaš, ne naučiš i kasnije ti vjerojatno bude krivo.

I zadnje ali možda i najvažnije: uz sve to treba se i dobro zajebavat. Ako radiš i ne zajebavaš se – popizdiš. Ako ne radiš i zajebavaš se – popizdiš. Znači treba raditi i jedno i drugo. Magična formula je: Radi da se možeš zajebavat.

Dva rada na random

BC – kako si oblikovao, koja su bila ograničenja (konceptualana i tehnička), baš opis…

MH: Taj projekt i prije nego sam počeo raditi već je imao više ograničenja nego slobode, ali za mene to je uvijek samo plus. Logo/monogram treba se nalaziti na okviru bicikla a samim time biti izložen svim vremenskim uvjetima, pa smo u startu krenuli razmišljati o materijalu koji je izdrživ, relativno lako obradiv a da je cijena prihvatljiva. Odluka je pala na aluminijske pločice pa je to bila početna točka za daljnje razmišljanje. Također, imali smo i pristup CNC stroju koji opet ima svoja ograničenja prilikom intervencije na materijal. S obzirom da se forme izrezuju iz aluminija cijelom debljinom pločice a ne samo površinski, tzv. “stencil” ili izbjegavanje površina potpuno omeđenih linijama je neizbježno. Prva verzija monograma bila je sa ravnim završetcima poteza, no način na koji stroj izrezuje forme uvjetovao je da završetci budu zaobljeni, pa je bilo potrebno prilagoditi se tehnološkim ograničenjima u tom slučaju.

Tvoj magistarski rad – tipografije za Varaždin, kao kratko predstavljanje i specifičnosti pristupa, koncepta, izvedbe…

MH: Kad dođe vrijeme da radiš na diplomskom radu, vjerojatno najteže od svega je pronaći odgovarajuću temu. Ne iz razloga da ne postoji dovoljno interesa za određena područja, već činjenica da bi te nešto na čemu radiš godinu dana trebalo i veseliti a ne uzrokovati glavobolje. Ja nisam nužno krenuo od teme kao takve, već područja dizajna kojim se želim baviti. Dizajn tipografskih pisama mi je obilježio prvih 4 godine studija pa je bilo dosta prirodno zaokružiti to u obliku diplomskog rada. Plodno tlo u istraživačkom smislu pronašao sam u gradu iz kojeg dolazim – Varaždinu, iz praktičnog razloga da je bilo ugodnije/lakše doći do informacija nego u nekoj ne toliko poznatoj sredini.

Neka ideja bila je da identitet grada moguće je temeljiti na sustavu tipografskih pisama projektiranim specijalno za njegove potrebe, kao i potrebe njegovih stanovnika i dionika. Konačni rezultat ovog projekta ne nudi gotov identitet niti je to bila želja. Modularno građenje identitetskog sustava grada može biti efikasnije, a često se u takvim slučajevima pojavljuju ‘novi’ elementi identiteta: komunikacija i participacija. Upravo je tipografsko pismo (font) oblikovna forma koja po svojoj prirodi služi za daljnje oblikovanje i kao takvo predstavlja alat kojim bi se mogli koristiti svi oni zainteresirani za sudjelovanje u građenju identiteta grada Varaždina. Projektiranju pisma pristupljeno je iz 2 smjera: utilitarnog i estetskog. Pod utilitarnim podrazumijevamo poštivanje svih tehničkih parametara koje uvjetuje primjena i mjesto korištenja pisma, dok je u isto vrijeme vrlo važno uključiti estetsku komponentu – kako će izgledati i koja je vizualna inspiracija. Zadatak je bio oblikovati sustav pisama za upotrebu u oblikovanju pojedinačnih identiteta, ali i službenog identiteta grada koji zajedno sudjeluju u izgradnji zajedničkog identitetskog sustava grada Varaždina. Pisma namijenjena za upotrebu na različitim veličinama, od kontinuiranog teksta do velikih natpisa, funkcionalno prilagođena hrvatskom jeziku, a estetski vezana uz povijesna razdoblja grada i njegovu arhitekturu.

Rezultat projekta je sustav pisama Garestin oblikovan sa namjerom da je svako od pisama moguće koristiti od najmanjih do najvećih veličina u svim okruženjima. Svaki od stilova ima svoju minimalnu preporučenu veličinu, ali gornje granice za korištenje nema. Na taj način dobivena su 3 povezana pisma sa pripadajućim kurzivima, svako od njih sa specifičnim karakteristikama koje do izražaja dolaze kada ih se povećava. Nazivi stilova proizlaze iz naziva konfekcijkih veličina (S, M, L), što ujedno upućuje i na veličinu pisma u upotrebi.

Projekt je naravno u nekom trenu morao stati i biti predstavljen kao diplomski rad, ali trenutno je daleko od završenog. Tu bi se još moglo raditi na kompletu natpisnih pisama koja bi upotpunila tipografsku paletu, te edukativnom specimenu (brošuri) koja bi obrazložila koncept i kako i zašto koristiti moj projekt kao polazišnu točku za druge projekte.

Zaključak

Marko je car. (Oleg)

Ganja O.K. spiku. (Oleg)
 

 

NKS_int


  1. You Only Live Once – eng. za živiš samo jednom 

  2. Font je digitalna datoteka tipografskog pisma. Ranije je označavao skupa znakova određenog reza/veličine pisma. 

  3. Znakovi monospace tipografskih pisama su fiksne širine, stoga se i zovu mono (jedna) spaced (širina). 

  4. Ovaj dio bio je malo duži prije uređivanja, a par dana nakon objave je izašao Fontstand. NKS: Ben, ćemo ih kupiti! Ali koja je to glupa spika da ne možeš testirati pa platiti, nego samo kao web test pa kupi na lagani rizik? MH: Testiranje, pa to ovisi o foundryu, neki ti dozvole neki ne, uglavnom funkcionira na povjerenje i škakljiv je to teren jer onda uvijek ostaje file na kompu… Mislim možda i ima načina da se to napravi ali traži dodatni napor – trebalo bi poslati font file u kojem fale neka slova tako da stekneš dojam otprilike ali nije upotrebljivo itd. Uglavnom, fontovi se i prilikom produkcije daju na testiranje ljudima kojima vjeruješ i koji se kuže, a možeš ih davati i kasnije, ali onda treba dobro odmjeriti situaciju i/ili potpisati neki ugovor prije toga… NKS: Aha. Sad mi je jasno zašto nama ekipa uglavnom neda… MH: Hahahah, ma s manjim foundryima se uvijek može dogovoriti da pošalješ layout pa da ti samo bace to kaj hoćeš u taj i taj font i pošalju krivulje itd. Začudo, ali ljudi su iza toga uvijek, samo je pitanje koliko se kome da. A imaš i drugačijih servisa tipa Adobe TypeKit koji uz pretplatu nudi tisuće fontova pa ti biraj po meniju koliko hoćeš. 

  5. Type]Media 2010., 2011., 2012., 2013., 2014. 

Tags: , , , , , , , ,

RSS 2.0 Responses are currently closed, but you can trackback from your own site.