Crtice o sedmom susretu istarskih patafizičara

01. 03. 2014. / 17. 10. 2014.

Simbolična je ova festivalska godina. Dvije tisuće pa još i četrnajsta, kao da simbolike i bez toga nema dovoljno. U Istri čudan se fenomen događa s jednogodišnjim zakašnjenjem, svaki je dan petak. Istarski seljak je došao na svoje, vikend nikako dočekat pa ako niš drugo, čak i ovako bizarna, ravnopravnost je zavladala u broju radnih dana. To se i u tekstovima osjeća. Iracionalno i anacionalno je iskustvo troje namjernika koji mogu djeliti zajednički epitaf: Živio sam i radio za slobodan vikend. Tebi se čitaoče obraćam s nadom da si ga dočekao. Moje nejako antipatafizičarsko srce nije izdržalo. Živili suhozidi, smrt patafizičarima!

Kako odoljeti i ne pridružiti se slavljenju istarskih zelenih polja, palica i svih dvadesetisedam rupa.
Neka uvijek nosači palica i dug vikend budu s vama.

—Noel Mirković

Rečenžiun sa zecon

Oleh mi je poslal na email jedan pdf. I tako san skinija pdf, gumarice i brageše i va mudandah i kanotjere se hitija na štramac, potan, štuf do dela va surice san učinija malo jaj na oko zes pršuton, aš ni već gudića, i zel tisti libar ča san ga sprintal, kakoj piše, na dvanajs list (ben, bil je štandardni A4 format, a ne ovi “dizajnerski”). Zemem čitat i ni bilo loše. Onako sit i potan. A baš takov jin je i tekst. Va najbojoj manire pseudotekstologija ča se moren spametit, leh me kačka ujila. Gaštonomija za prsti polizat. Šporki prsti. Odbijanje odrastanja, odbijanje kopna, fontana nasrid mora, patagoronejci, pata-pata, patabaticullo!?! Uodma san sel za digitron i zel tipkat tekst, besedi su dolazile “od sebe”. A va glave, veli misec i tepal zrak, panula i peškafondo, u jutro s kruhon kafe… Memento il tuoi koreni i relikti! A ča da ti rečen, moj/moja ti! Kot u slavno doba Pule, ono kad je bila kolera, kad jin je Grande Pola brojila komać 300 duš, e to su ti oni ča se skriju va bunkeri abbandonati da okupatori okol Pule, zbarakadaju, nedaju niken blizu, jebu, piju, iju, kantaju, light-narkomanaju i nakramane štorije povedaju. Manje Il Decamerone, više 120 giornate di Sodoma. Nota bene, ča ti rečen, TI ISTI su Ti pisali ovi libar. Na čitaj i ij! Directors cut. Krepat ma ne molat. Složeno va fonte “Nota”. Zec.

—Damir Bralić, pundej, miseca Juna, Dvemijarčetrnaste, va Zagrebe, da prostiš

jel može do nedjelje? sad sam baš u gužvi

—Marko Golub

 

pata_1q1
 

Predgovor

U pjesmi “Patafizičari su išli toliko daleko • u svojim pretjerivanjima • da su izmislili • ‘izgubljeno djelo pisca’ • Juliena Torme i objavili • njegova Sabrana djela” stoji zapis krvava događaja kao svjedočanstvo istarskog neprestanog otpora fašizmu, i uspomena na ljude okupljene pod imenicom patafizičari. Pjesma u cijelosti glasi:

Ali da su znali kako će • Istrijani reagirati • na to • dva puta bi razmislili • prije • nego što bi išli toliko daleko • Kada je nakon tih pretjerivanja • prvi Patafizičar došao • u • Istru • iz smjera • Ćićarije • kažu • dva su ga istarska seljaka • odmah ubila motikama • i • zakopala pod suhozid.

Kada su drugi seljaci, kasnije • primjetili krvave motike i zatražili objašnjenje • seljaci su rekli da su • zatukli prokljeteg Patazifičara • što je dočekano s • odobravanjem i • u nekim slučajevima • oduševljenjem.

Nekoliko dana nakon • toga • jedna grupa Patafizičara • došla je u Barban • na dane suhe smokve i smokvenjaka • Barbanci su ih prepoznali • i ubili • Usta su im napunili • suhim smokvama • i • zakopali ih ispod • suhozida • U izjavi za medije • povodom manifestacije • predstavnik organizatora • E. Draguzet • je izjavio kako su • dani suhe smokve i smokvenjaka 2014. • zasigurno • najuspješniji do sada.

Ovu smo knjigu od 12 stranica sastavili iz bilješki troje nazočnih članova, kako bi ostao zapis o posljednjem susretu istarskih patafizičara. Knjižicu posvećujemo Seánu Smollu, začetniku suvremene istarske patafizike.

Pepelij Fop

Pepelij Fop ( 1968. – 2014. ), ukrajinski disident i slikar. 2000. godine oženio se u Istri, gdje je proveo ostatak svog života izrađujući kućice za ptice i promišljaljući djelo Stevena Hawkinga.

Nisam ni mislio da ću vidjeti montiran teleskop. Boli njih kurac za zvijezde, samo hrana i alkohol, samo žvakanje i gutanje. “Oprostite, je slobodno ovo?” pokazuje na stolicu.

“Mladiću, ovo je stolica. Nazivaj stvari njihovim imenom.”

Prva stolica bila je grana. Na njoj smo sjedili i promatrali noge.

Jedan od boljih običaja patafizičara je protokol: za vrijeme objeda oni se ne bi trebali smijati dokle god je hrana na stolu. Ako se dogodi da smijeh ipak krene, patafizičar treba natrpati usta hranom i trpati sve dok se ne zagrcne i počne se gušiti. Nitko za stolom ne treba obraćati pažnju kada se to dogodi i ne treba mu priskakati u pomoć. Seán Smoll, otac patafizike, tako je okončao život, okrenutih očiju i plavih usana, glave uronjene u tanjur tople maneštre 2014. godine.

“Oprostite? Može li teleskop kasnije, kada dokrajčimo?”—požalio sam odmah. Gledam ih kako žvaću i gutaju. Čitao sam o svemiru i gledao slike. Smoll je znao plakati za punog Mjeseca. “To je zbog gravitacije”, govorio bi kroz suze. Nismo ga voljeli. Bio je prejednostavan. Znao se zatrčati kroz svježe preorani vinograd i baciti se na zemlju držeći ruke prekrižene iza vrata. Ustima bi dohvatio kamen i sisao crvenu zemlju sa njega. “Dok sišem zemlju priviđaju mi se slike.” Bio je prejednostavan. Zato ga nismo voljeli.

Složili smo se u jednome: ne volimo kada žene razmišljaju.
“Digni se i idi skuhati kavu!”
“Mislila sam prvo…”
“Nemoj misliti, samo se digni i idi skuhati kavu.
I onda nam je donesi.”

Nije mu palo ni na kraj pameti da pokuša ispasti duhovit. Prekoputa je gledao Mülega kako trpa hranu u usta. Cijeli škamp, još jedan… Žvakao je kratko i rukama ugurao još nekoliko rakova u usta. Brzo je žvakao gledajući preko mog ramena. Gutao je ljuske pomiješane sa mesom i pokušavao vinom isprati zalogaj. Pridigao se sa stolice kašljući. Pridržavo se za rub stola dok mu se glava pomicala naprijed-nazad kao da nešto potvrđuje.
“Neće se nasmijati.”
“Neće.”
“Evo kavice.”
“O.K., sada donesi teleskop.”
“Mislim da bi bilo bolje…”
“Nemoj misliti, idi i donesi teleskop.”

Müleg Danil

Müleg Danil ( 1978. – 2014. ), bivši lovac na tune. Rođen u Valbandonu.

Preludij

Volio je svoju krijestu i duge blijede noge, poput pauna ili purana. Željezni tanjuri i punjene paprike.

Postavila je čaše na stol, okrugli stol. Dok mi propuh grebe po vratu, jedem i guram sve pa i ostatke, dok mi usta ne poplave. Sada tek vidim, nisu bili željezni tanjuri, nisu ni porculanski. Suha slana usta, prazni tanjuri i prljave čaše od prljavih masnih ruku, od prljavih masnih ruku. Sada mi je i čaša prazna.

Sve je to to

Prazno popodne, i moja prazna čaša, i moje prazne želje, moj je bunar prazan. A najbolje od svega, ja ni nemam bunar. Dan je prestao biti dan. Tiho je za stolom, ako je uopće itko za stolom. Prazan je stol, i prazna je moja čaša, i prazno je jutro. Ne da mi se pisati o jebanju, ali volim jebati svoju curu iako ponekad drkam na tuđe.

Večera

Pije se merlot, i jedu se pedoči, a da ne pričam o glasanju krava, koje kao da žele biti pomužene. Znači: stol, gozba, krave odmah pored. Tri velika goveda pored stola tupe pogledima, iako, davno je to bilo, još davnije u trenutku kada ti čitaš od onog u kojem ja pišem…

   •———————•———————•———————•
davno         ja pišem         ti čitaš        kraj pjesme

Lov na tune

Bio sam kod staraca na otoku. Sada su u điru nova barka i lov na tune. Tada nisu bili, sada jesu. Kada nisam tamo, trebao bi opet tamo, ali dok dođem, više neće biti lov na tune, već venecijanski jedrenjaci ili solarni paneli. Iako su oni bili prošle godine, pretprošle možda. Ali lako bi se mogli vratiti, vratiti u igru, to bi tek bio comeback, a ne hasta la vista baby. Jebem mu mater, to je dizajn.

Tarō Kishū

Tarō Kishū ( 1972. – 2014. ), pjesnik i mislioc, japanski imigrant. U Majkuse doselio 1982. godine. Posljednje godine svog života proveo je u Kopru.

Da mi je odgonetnuti misao vodilju ruke koja je okončila život ovoga stvora ( mesa, ne stvora ) … Od noći magli mi se um. Svjež zrak u velikim količinama dobrano je odredio moje večerašnje raspoloženje. Meso je sočno, ali ja u njemu uživati ne mogu. Meso je meko, a boce vina svjedoče o prolasku vremena. Treći je dan gozbe.

Da mi je odgonetnuti misao vodilju ruke koja je okončila život moj ( mesa, ne stvora ) … Ja rodio sam se u zatočeništvu. Zrak je težak i topao od krvi. Gozbi je treći dan, a veselje ne jenjava. Kraj mojih je nogu žito, stolice ruše boce vina. Kada bih znao misao Ruke, tok vina, toplinu zraka da odmjerim u koraku bih htio. A vrtoglavica je teška. Ulazimo u šesti dan, a noć ne staje. Hladna noć rose traje.

U tiru se ustanem tlo me lupi punom masom. Prokletstvo gravitacije odjebalo me nije. Osjećam svaku riječ pred izgovor. Pred izgovor! Ostavljen mi je dah obješen za ruzu. Noć teška je i pritišće mi guzu. Osjećam toplinu obraza, rasprava se budi. Od pjata do pjata u krug se vrti – igra riječi – rasprava žustra kreće: jednoga voli, jednoga neće. Melodija je slatka i odsvirana je na fruli, osjećam… Osjećam kako joj je koža glatka. I misao odleti preko stola, preko zida i polja, preko boške otiđe i oštro skrene—mîsli mi nedaje mira. Znam da sam čovjek i to me nervira. Osjećam joj kožu glatku i meku, prozirnu i slatku, slađu od meda. A alkohol na volji daje dok od čina uzima.

Orošena trava je spokoj koji tražim, toplina zemljina droba oslikana na glavi.

Odgonetnuvši položaj njegova tijela, spreman na napad – ustajem, sjedam. Argument za argumentom, perle se nižu, koncepti se pjene, tvrđi od granitne stijene: postavio sam, obrazložio i zaključio posve jasan. Odjeknuo je smijeh glasan: “Kishu, magarče stari, pijan si, gorki ti list um prevari!” Koža mirisna i meka na suncu se objesi, i goni me, goni, daleka jeka.
 

Crtice o sedmom susretu
istarskih patafizičara

  • Autori: Oleg Morović, Andi Pekica i Oleg Šuran
  • Nakladnik: Umjetnička organizacija Fazan
  • Za nakladnika: Oleg Morović
  • Lektura: Ondamarina Ilić
  • Ilustracija: Jakov Šuran
  • ISBN: 978-953-58209-0-1
  • Fažana, 2014.

pata_2222

Tags:

RSS 2.0 Responses are currently closed, but you can trackback from your own site.