poezija

Sanjao sam te noćas

O.M. – 31. 10. 2016.

Sanjao sam te noćas
Duboko crna kosa
Vantablack crna
Moje su oči
Izgubljene

Dugo nisam

O.Š. – 11. 09. 2016.

Dugo nisam
pogledao šake

iskreno – gledao sam
okolo
djevojke i žene

gledao sam i slike i
skulpture
čitao pasose knjiga
tražio sam Kantovo uzvišeno,
tražio sam Kantovo lijepo

danas sam ih pogledao
i osjetio godine

u tom stanu obitava Smrt

čujem je kako noću
između plača i krika
pucketa prstima

njen se dah zavukao
pod žbuku

Lopovi i ubojice

O.M. – 09. 07. 2015.

samo lopovi i ubojice
u ovom sivom gradu

sjene starih i mrtvih
anđeli sa crtama na zapešću
dan je izgubio boju
i zaboravio san

u ovom sivom gradu
samo lopovi i ubojice

Lešinar

O.M. – 09. 07. 2015.

Leš i Nar1
Toga se nisi sjetio
Hehe
Nisam ni ja do sada
Nisam ni ja


  1. reći ću dečkima da to ilustriraju 

Mali debeli dizajner

O.M. – 09. 07. 2015.

Mali debeli
Dizajner

Miluje tipkovnicu
Po cijele dane
Svira i sklada

Mali debeli
Dizajner

O što voli
Helvetiku i Garamond

Imam dvije ruke

O.M. – 09. 07. 2015.

Imam dvije ruke
Plješćem i čestitam
Svima i svakom
Tko ima dvije ruke
Kao i ja

Priča o sreći

O.M. – 09. 07. 2015.

Sretni ljudi idu svima na kurac.

Super su mi te emisije i serije koje niti ne gledam jer imam drugog posla

Danas se trebamo nać’

O.M. – 09. 07. 2015.

Vrijeme je neko mrtvo
Ali pozitivno mrtvo
Nije ono “suho mrtvo”
Nego “lagano puše ali je ok” mrtvo
To mi je najdraže mrtvo

Da bar!

O.Š. – 20. 06. 2015.

Ako bih ostavio riječ
na stolu
tko bi se usudio reć’
kako to nije
prava igra i
zabrinutost oko budućnosti
i djece i životinja
i svega toga bez nade

Čije bi se ruke
uplest’ dale1
bez jeke i bez sloga
govoreći o množini
jedinstva identiteta

Ako bih znao
kako bi se glavu odvojit’ dalo
i ostavit ono malo što te čini
uronjenog u maslo
u ono bijelo
što ti okružuje tijelo

Bi li to
barem malo
zrikavce utihnulo


  1. izazvane težinom
    predmeta pjesme
    suhog govora i ulice loja 

Ej

O.M. – 09. 06. 2015.

“Ej.”
“Ej.”
“Koj stil?”
“Evo.”

A.P. – 31. 05. 2015.

neko se vrijeme moja stara
opasno furala na sai babu

sai baba ovo, sai baba ono
sai baba knjige (uvijek on na koricama)
sai baba fotke
i na kraju sai babina fotka uokvirena na zidu
spavaće sobe

kažem starom
stari, zašto to toleriraš, jebiga?
vidim da trpi i šuti
a nije mu baš drago

kažem staroj
gle, nije baš ok,
tip je živi šupak, baš se vidi
barem makni tu fotku iz spavaće

ali stara ne jebe
on je svetac, kako to ne razumiješ
on materijalizira prah
i donese mi bočicu sa prahom

to ti je vibuti,
ima ljekovita svojstva
donijela mi prijateljica iz indije

to je trajalo neko vrijeme
i onda ju je polako prošlo

počela je uzgajati cvijeće i povrće
slika je nestala sa zida
za prah ne znam
ali sai baba je
bez obzira što je tvrdio da je besmrtan
umro.

pa razmišljam, palo mi je na pamet
da si kupim dizalicu
da dižem stvari i premještam ih
sa jednog mjesta na drugo

a mogao bih premještati i ljude
na primjer kad pijani klošar
zaspi
ja ga podignem i premjestim
ili ga spustim u more
da vidim da li bi uspio
otplivati do obale

mogao bih pitati skiru da mi osvijetli dizalicu
i da mi nekako spoji
mozak sa reflektorima
pa da se boje mijenjaju ovisno o tome
kako sam raspoložen

dizalica je roza, ok je,
andi je dobre volje,
naći ćemo aute, mali je grad

dizalica je grimizna
klošari su najebali!

željezo na nebu

A.P. – 31. 05. 2015.

mala zrnca ako dobro gledaš
mimo vjetra
niz zrake sunca
po koja ptica
kako to već bude
ako je sreće
legni na travu
i pusti kralježnicu da se slegne
gradovi su iznad tebe
i ispod naravno
ali nisi siguran u to
pa šutiš
a ne šutiš rado
pa pišeš
samo da me nikad nitko
ne nazove pjesnikom
misliš
jer oni često griješe
ali ajde
ljudi su
i žive u gradovima
pa neke i griješe
barem ne truju djecu
ali ni u to nisi siguran
pa šutiš
ne želiš da te ljudi mrze
nitko ne želi da ga ljudi mrze
osim možda…
opet ti pjesnici
većina kao da baš to želi
kao da rade na tome
i onda to uvezu
i hvale se
ooo, daaa, ja sam pjesnik
i ja ovo i ono
a vi svi ostali ne…
i baš me briga
moje su misli duboke
a vaše su plitke
i ja patim a vi ne
kmee, kmee, kmee…

O.Š. – 30. 05. 2015.

Dinara imam
vreću punu
imam i dva psa
koja skaču zamnom
dok izlazim iz kuće

Imam i dvadesetak boca
u kartonskoj kutiji
koje ću kad se skupe
ostaviti kraj kontejnera

Par biljaka svoje lišće
pruža prema Suncu kraj prozora
i par guštera isto

Da imam snove zapisao bi’ ih
Da imam žene karao bi’ ih

Muči me pjesma 25 komada za Maura
muči me iz razloga što stanoviti Mauro
brije tu spiku a ja ne

Muče me djevojke ljeti
i muče me žene zimi

Sigurno je za reč’
da sam mučan
i da je mučno stanje
moj default

Muče me i materijali
i trud potreban za nešto
ostvariti

Isto me tako muči
i potrebna energija
za negdje putovat

Muče me godine koje su prošle
i one koje tek dolaze
i tuđe i moje

Muči me zajednički život
muči me i samački život
a boga mi i sve između

Muče me ljudi koji
vjeruju u Boga u 21. stoljeću
kao što me muče i njihovi roditelji

Koliko god da uživam
u penzionerskim pričama za kavom
toliko me one i muče

Muči me što ne mogu zapisat misao
o nagom tijelu i odjevenom tijelu
koliko god ta misao bila važna i dobra